U crnogorskim redakcijama mladi novinari i novinarke svakodnevno se suočavaju sa stresom, pritiskom i nesigurnošću, ali rijetko kad imaju kome to da kažu. Psihološka podrška ne postoji, a strah od osude tjera ih da potiskuju emocije.
Novinari u Crnoj Gori svakodnevno su izloženi stresu, sagorijevanju i emotivnim pritiscima. Ipak, nijedna medijska kuća u zemlji nema organizovanu psihološku podršku za svoje zaposlene. Servis te vrste vodi Sindikat medija Crne Gore.
„Mladi, čak i oni koji su završili studije novinarstva, danas u velikoj mjeri izbjegavaju rad u medijima. Razlozi su brojni – od loših uslova rada, niskih primanja, prekovremenog rada, sve do političkih i ekonomskih pritisaka. Ipak, postoje i oni čiji entuzijazam nadvlada strah i nesigurnost, pa odluče da ostanu“, kaže Ana Komatina dnevnika „Vijesti“.
Prema riječima Komatine, psihološka podrška je neophodna svim novinarima, bez obzira na godine iskustva, ali posebno onima na dnevnim zadacima i u kriznim situacijama.
„To nije luksuz – to je potreba. Pandemija Covid-19 je za mnoge od nas bila prelomna tačka. Tada sam shvatila koliko je sistemska podrška – kroz savjetovališta, radionice, individualne ili grupne terapije – neophodna. I ne kao luksuz, već kao potreba.“
Istraživanja pokazuju da su mladi novinari posebno ranjiva grupa. Uz rokove i pritiske koje nosi posao, suočavaju se i s nesigurnim uslovima rada, čestim prekovremenim angažovanjem i nedostatkom mentorske podrške.
„U redakcijama često nema prostora za izražavanje stresa ili dilema. Mladi se trude da ne pokažu slabost, prelaze s teme na temu, iz rubrike u rubriku, bez pravog oslonca. Redakcije su kadrovski oslabljene, posla je sve više, a vremena za podršku – sve manje“, objašnjava Komatina.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Dragana Đokić, koja vodi Servis psihološke podrške Sindikata medija Crne Gore, ističe da novinari najčešće nemaju kome da se obrate unutar svojih redakcija.
„Novinari su više nego spremni da potraže pomoć, ali često nemaju uslove za to. Nijedna redakcija nema svog psihologa, iako bi to trebalo da bude standard“, kaže Đokić.
Dodaje da mladi novinari često nemaju stabilne ugovore, rade prekovremeno i izloženi su stresnim situacijama bez adekvatne podrške, što dodatno povećava rizik od sagorijevanja i anksioznosti. Upravo zbog stigme i straha od osude, mnogi novinari se i dalje ustručavaju da potraže stručnu pomoć, iako je ona ključna. „Otvoreni razgovori mogu smanjiti stigmu i poboljšati atmosferu u redakcijama. Profesionalna pomoć nije znak slabosti, već mudrosti“, naglašava Đokić.
Šta redakcije mogu da urade?
- Uvođenje redakcijskih psihologa ili saradnja sa stručnjacima.
- Organizacija edukacija o stresu i sagorijevanju.
- Otvoreni razgovori među kolegama i grupe samopomoći.
- Postavljanje jasnih granica između posla i privatnog života.
- Delegiranje zadataka i prepoznavanje ličnih granica.
- Profesionalna podrška kao sastavni dio radnog ambijenta.
„Da bi novinarstvo postalo prostor za rast, a ne iscrpljivanje, moramo prestati da normalizujemo stres. Potrebna nam je podrška – psihološka, pravna i kolegijalna. U suprotnom, mladi će napuštati profesiju, a novinarstvo gubi ljude koji su mu najpotrebniji.“, zaključuje Ana Komatina.
Vrijeme je da redakcije prepoznaju mentalno zdravlje zaposlenih kao prioritet – jer bez zaštićenih novinara i novinarki nema ni kvalitetnog novinarstva.