Kada bismo tražili metaforu za idealnu savremenu ljevicu u Crnoj Gori, možda bi se ona mogla naći u japanskoj riječi kintsugi – umjetnosti popravljanja razbijenih keramičkih posuda tako što se pukotine sastavaljaju i ispunjavaju zlatom. Ideja ove umjetnosti nije da se prikriju oštećenja, već da se ona istaknu, jer i lomovi pripadaju istoriji predmeta. Svaka pukotina vidljiv je trag života, svjedočanstvo o prolaznosti i otpornosti. To je ono čemu bi ljevica trebalo da teži. Upornom pokušaju da se ožiljci tranzicije, raslojavanja, partijskog klijentelizma i otuđenja pretvore u zlatne šavove koji podsjećaju da je zajedništvo moguće i poslije raspada.

Ali, šta zapravo znači biti lijevo danas? U zemlji u kojoj je rad potcijenjen, sindikati marginalizovani, a solidarnost svedena na lajkovanje objava o štrajkovima? U zemlji gdje se socijalna pravda spominje samo u političkim govorima, a svakodnevni život je sveden na borbu za osnovnu egzistenciju?

Nekada je biti lijevo značilo biti uz radnike, uz one koji stvaraju vrijednost. Danas to znači biti uz one koji su izgubljeni između rada i preživljavanja. Uz mlade koji nemaju ugovore, ni sigurnost, ni sindikalnu zaštitu. Uz novinare na honorarima, konobare bez osiguranja, IT radnike koji “slobodno”, od kuće rade po petnaest sati dnevno.

Crnogorska ljevica, ili ono što je od nje ostalo, između je sjećanja i pokušaja. Nakon raspada Jugoslavije i tranzicionog talasa devedesetih, partije koje su se deklarativno zvale lijevima pretvorile su se u hibridne strukture vlasti, spoj neoliberalizma i autoritarizma, imaju socijalne retorike i kapitalističke prakse. Ostala je prazna ljuštura ideologije, uz radikalno osiromašenje onih koji bi u toj ideologiji trebalo da budu subjekti: radnika, nastavnika, medicinskog osoblja, mladih.

Biti lijevo danas znači biti svjestan te praznine i pokušati je ispuniti novim sadržajem. Ne povratkom u prošlost, nego otvaranjem prostora za budućnost u kojoj solidarnost nije sentimentalna kategorija, već politički čin. Ljevici nijesu potrebne grandiozne ideje o revoluciji, nego upornost da se svakodnevno, tiho i konkretno brani dostojanstvo rada.

U tom kontekstu, mladi koji danas ulaze u razne sindikate, ne iz nostalgije za vremenom koje nijesu ni doživjeli, nego iz potrebe, mogu biti klica nove ljevice. Oni nemaju partijski pedigre, ali imaju iskustvo nepravde. Nemaju ideološke manifestе, ali imaju neplaćene račune. Njihova borba nije apstraktna, već opipljiva: za ugovor na neodređeno, za slobodan vikend, za to da trudnica ne mora da strahuje od otkaza, da mladi novinar može odbiti da piše naručeni tekst.

Ta nova generacija sindikalaca, digitalna, informisana, svjesna da globalni kapital ne priznaje granice, mogla bi postati jezgro nove solidarnosti, koja se zasniva na iskustvu. Oni možda nijesu “ljevica” u klasičnom smislu riječi, ali jesu ono što je ljevica oduvijek trebalo da bude: kolektivni odgovor na individualnu nepravdu.

U Crnoj Gori, gdje se politički prostor sistematski sužava između nacionalnih narativa i vječnih izbora, upravo sindikalna borba može postati jedino stvarno političko polje promjene. Jer jedino ona još povezuje one čiji interesi, na prvi pogled, nijesu isti: novinarku i komunalnog radnika, nastavnicu i vozača, medicinsku sestru i građevinskog radnika.

To je suština lijevog mišljenja, povezivanje umjesto fragmentacije. To je logika za borbu protiv tržišta koje nas sve svodi na “samozaposlene jedinice” u vječnoj konkurenciji.

Naravno, to nije jednostavan put. Ljevica danas mora naučiti da govori novim jezikom, onim koji razumije algoritme, koji zna da prepozna radnički umor kao političko pitanje. Paradoksalno, počela je da se plaši sukoba s kapitalizmom, da ga tretira kao prirodno stanje svijeta, ne kao sistemsku nepravdu. Umjesto da ga osporava, pokušava da ga “učini humanijim”, kao da se nejednakost može ublažiti bez promjene same strukture moći. U želji da ostane realna, postala je predvidiva, a u pokušaju da bude odgovorna, izgubila je hrabrost da misli radikalno. Tako je pogriješila i pristala na igru u kojoj se sve može mijenjati osim onoga što je zaista bitno, a to je odnos između rada i kapitala, profita i života, manjine koja posjeduje i većine koja stvara. Mora se probuditi, odbaciti sterilne fraze o “pravednijem društvu” i početi da govori o realnim životima, o čemu je predugo ćutala: o tome zašto ljudi u 30-im više ne mogu da zamisle penziju, zašto svi imaju po dva posla, zašto je slobodno vrijeme postalo luksuz. Predugo se bavila sobom, partijskim unutarborbama, simbolima i nostalgijom, dok je radnik postajao sve siromašniji, a rad sve bezvrijedniji. Zatvorila se u ideološke rituale umjesto da prepozna nove oblike eksploatacije kao što su digitalni rad, prekarne ugovore, emocionalni rad žena, iscrpljenost generacije koja nema ni sigurnost, niti perspektivu. Ljevica je zaboravila ono što zovemo običnim čovjekom. Mora sići iz svojih teorijskih kula u stvarni svijet, u pekaru, na građevinu, u bolnicu, u red u pošti, pred granicom. Mora ponovo naučiti da bude glas onih koji ga sami nemaju.

Kintsugi društva ne počinje velikim potezima, već malim popravkama: ugovorom koji je konačno potpisan, članom zakona koji štiti radnika, kolektivnim ugovorom koji vraća dostojanstvo.

Biti lijevo danas u Crnoj Gori znači ne pristati na to da svijet ostane ovakav. Znači vjerovati da javno dobro nije puka riječ. Znači ne stidjeti se boriti, ne zato što vjeruješ u utopiju, nego zato što znaš da se bez borbe gubi i ono malo što je ostalo. Možda baš zato što dolazi iz iskustva iscrpljenosti i beznađa, nova ljevica može biti uspješnija od starih ideologija. Ne mora da obećava revoluciju, dovoljno je da ponudi sigurnost, solidarnost, smisao.