Još od starog Egipta u kom su namještaj mogli imati samo bogati, preko gozbi Rimskog carstva do vila i skupih automobila savremenog doba, materijalna blaga i hedonizam su bili ono na čemu su niže klase zavidile višima.

U savremenom društvu, veliki broj ljudi na svijetu ima mogućnost izbora budućeg zanimanja, za razliku od feudalizma i robovlasništva kada je to zavisilo od porodica u kojima se rađaju. Te mogućnosti dovele su do mnogih karakteristika svakodnevnog života kakav danas poznajemo.

Ipak, kapitalizam kao sistem nameće da je novac jedino mjerilo uspjeha, a mnoge “lake zarade” današnjice odbijaju omladinu od “klasičnih” poslova. Orjentacija ka novcu kod velikog broja ljudi stvara jednu vrstu motivacije da budu bolji u svom poslu koja proizilazi iz zarade, a ne iz želje ka ostvarenju. Drugim riječima, poenta posla je sve manje samoostvarenje, a sve više sredstvo za donošenje kapitala.

Američki psiholog Abraham Maslov autor je jedne od najpoznatijih hijerarhija ljudskih potreba. Prema toj teoriji na prvom mjestu su fiziološke potrebe (hrana, voda, vazduh, san…) potrebe za sigurnošću (krov nad glavom, siguran posao…), potrebe za pripadnošću (porodica, prijatelji…), potreba za uvažavanjem (samopoštovanje, poštovanje drugih…) i potreba za samoostvarenjem.

Prve četiri Maslov naziva potrebama nedostatka jer ih je moguće zadovoljiti, ali i zato što, kad jedna bude zadovoljena, druga zauzima njeno mjesto. Sa druge strane, potrebe za samoostvarenjem on naziva potrebama rasta, jer nikad ne mogu biti zadovoljene već stalno rastu.
Nemogućnost ljudi da budu ostvareni u zanimanjima kojima bi oni željeli dovodi do nezadovoljnih pojedinaca.
Jedna od “žrtvi” kapitalizma, svakako je i novinarstvo.

Prema istraživanju američkog Pew centra, 72 odsto novinara je, odgovarajući na pitanje da medijsku industriju opiše jednom riječju, odabralo negativan izraz.
Ovaj fenomen je vidljiv na prostoru bivše Jugoslavije, pogotovo u Crnoj Gori, gdje malo jezičko područje i još manje državne granice dovode do “gubitka tržišne utakmice” od strane “unosnijih zanimanja”.
Istraživanje Sindikata medija Crne Gore (SMCG) pokazuje da su plate novinara u Crnoj Gori između minimalne i prosječne.

Iako su se mnoga zanimanja susrela sa ovim problemom, “rješenja” koja su primjenjivana nisu lijek za novinartsvo. Iako je industrija prenijeta u države sa jeftinijom radnom snagom ili, u nekim slučajevima, privukla radnike iz tih zemalja, a mogućnost rada preko interneta dovela do toga da tržište programera, dizajnera, agenata u kol centrima bude iznad državnih granica, nije za očekivati da bi neko ko živi u drugoj državi mogao da se zainteresuje za crnogorsku zbilju i počeo da radi od kuće kao novinar ili se doselio sa ciljem da se zaposli u medijima.

Novinari su često bili pokretači promjena – od otkrivanja velikih afera – poput skandala Votergejt, do priča o problemima “malog” čovjeka.

Savjetnici funkcionera za medije uglavnom su nekadašnji novinari, a slična situacija je i sa marketinškim, odnosno PR agencijama. Bolji uslovi rada u ovim poslovima stvorili su percepciju o njima kao poželjnom napredovanju u karijeri. Iako, sa aspekta pojedinca, ovakva zaposlenja nude bolju budućnost, dugoročno može doći do gubitka kvaliteta same novinarske profesije. Na ovaj način, mladi novinari gube kolege od kojih bi mogli učiti u redakcijama, a medijske kuće radnike koji bi radili kompleksnije teme dok mlađi prate tzv. dnevnu traku.

Ipak, da ne bi bilo sve negativno, određene nove forme novinarstva, kao što je npr. podkast ostvaruju pozitivan uticaj. Istraživanje američkog Edison research centra pokazuje da više od polovine mladih uzrasta od 12 do 34 godine sluša podkaste barem jednom mjesečno.
Malo tržište je i ovdje problem. Naime, veliki broj novih oblika novinarstva nastaje u velikim državama kao što su SAD, Kanada, Australija, a engleski jezik im daje mogućnost velike gledanosti/slušanosti, te samim tim, održivost. U Crnoj Gori su, uglavnom, projektno finansirani, što utiče na teme kojima će se baviti.
Paradoks koji nastaje kod crnogorskih medija je taj da – nemoguće je da bilo koji nekonvencionalan oblik bude prijetnja tradicionalnim medijima, ali gubitak radne snage dovodi do slabljenja njihovih kapaciteta.
Mediji, kao fenomen, postali su neotuđiv dio društvenog života i prosto je nemoguće zamisliti budućnost bez njih.

Sociolozi su, uglavnom, na pojavu masovnih medija gledali pozitivno, ali kritikovali njihovu komercijalizaciju.
Jirgen Habermas, koji je analizirao fenomen “javnog mnjenja”, isticao je pojavu medija kao jednog od faktora koji formriaju tzv. javnu sferu. Naime, svijet prije XVIII vijeka on naziva reprezentativnom kulturom – u kojoj je moć države prikazivana kroz predmete, dvorove, balove… dok razvoj medija, ali i mjesta okupljanja poput kafeterija u kojima su ljudi mogli da raspravljaju o idejama, potezima vlasti i sl. dovodi do formiranja, kako je on naziva “javne sfere”. Ipak, Habermas kritikuje komercijalizaciju medija koja nastaje u drugoj polovini prošlog vijeka jer publiku pretvara u potrošačku.

Na slične poglede nailazimo i kod Pjera Burdijea koji u svom djelu “Na televiziji” komentariše uticaj tog medija na samo društvo. Ovaj francuski sociolog, antropolog i filozof ističe da televizija ima monopol na javni prostor, a da zbog toga političari prilagođavaju svoje ponašanje I strategije njenim zahtjevim. Burdije, takođe, kritikuje komercijalizaciju medija jer dovodi do paradoksa da različiti mediji o istim događajima izvještavaju na isti ili sličan način, ali i do senzacionalizma. U istom djelu, analizirajući nastupe političara na televiziji, on primijećuje da su rasprave o državnim pitanjima gurnute u drugi plan, iako bi same po sebi trebalo biti cilj gostovanja, dok se mnogo više pažnje posvećuje tome da političar prikaže da ima harizmu.