Veliki broj osoba sa invaliditetom i dalje je bez posla, a oni koji rade nerijetko se suočavaju sa diskriminacijom na radnom mjestu, upozoravaju sagovornice magazina za mlade „Ekipa“ –  Dalida Rastoder i Svetlana Radulović.

Naše sagovornice naglašavaju da ravnopravnost nije samo riječ i mrtvo slovo na papiru, to je proces koji zahtijeva kontinuirani napor cijelog društva. One smatraju da su mediji jedan od ključnih nosilaca te promjene, jer način na koji se govori o ravnopravnosti oblikuje javnu svijest i stavove. One ističu da se ravnopravnost osoba s invaliditetom mora se zasnivati na njihovim kompetencijama, jer problem nije u invaliditetu, već u barijerama koje društvo još nije do kraja uklonilo.

Prema podacima Popisa stanovništva 2023. godine koje je objavila Uprava za statistiku Crne Gore (MONSTAT), 33.457 građana ima priznat status osobe sa invaliditetom, što čini oko 5,36% ukupne populacije države. Istovremeno, 53.251 osoba — odnosno 8,54% stanovništva — ima barem jednu smetnju ili prepreku u svakodnevnim aktivnostima, poput poteškoća u kretanju, vidu ili komunikaciji. Ove brojke daju širi kontekst podacima o nezaposlenosti i pokazuju da značajan dio stanovništva može biti u riziku od socijalne i ekonomske marginalizacije.

Iskustvo iz prakse: zapošljavanje osoba s invaliditetom – zatvorena vrata tržišta rada

Iako zakoni u Crnoj Gori garantuju ravnopravnost osobama sa invaliditetom, statistika i iskustva iz prakse pokazuju da neusklađenost između propisa i stvarnosti i dalje ostaje. Nezaposlenost, otežan pristup obrazovanju i diskriminacija na radnom mjestu i dalje su svakodnevica za mnoge građane, pa i za OSI. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, na kraju maja 2025. godine među 28.799 registrovanih nezaposlenih lica čak 30% ili 8.441 osoba čine osobe sa invaliditetom. Ovaj podatak pokazuje da osobe sa invaliditetom čine značajan udio u ukupnoj evidenciji nezaposlenih. Izvještaji o radu ZZZCG navode i da je 4.550 osoba sa invaliditetom zaposleno uz subvencije poslodavcima.

Dalida Rastoder

Studentkinja Fakulteta političkih nauka i zaposlena u Udruženju mladih sa hendikepom, Dalida Rastoder, naglašava da i dalje postoje predrasude u vezi sa sposobnostima osoba sa invaliditetom. Prema njenim riječima, uprkos zakonskim podsticajima, broj zaposlenih i dalje nije proporcionalan ukupnom broju radno sposobnih osoba sa invaliditetom, te da je veliki broj osoba sa invaliditetom i dalje je nezaposlen, među njima i visokoobrazovanih ljudi, što dodatno potvrđuje da tržište rada još nije jednako dostupno svima.

„Potrebno je mijenjati svijest i uključivati poslodavce u edukacije i seminare kako bi bolje razumjeli mogućnosti i potencijale osoba s invaliditetom“, ističe Rastoder.

Govoreći o spremnosti poslodavaca da zaposle osobe s invaliditetom, ona kaže:

„Najčešći poslodavci su nevladine organizacije, dok je interesovanje privatnog i javnog sektora znatno manje“.

Takva praksa, smatra ona, pokazuje da inkluzija još uvijek nije sistemski prihvaćena.

Rastoder upozorava i na česte slučajeve diskriminacije na radnom mjestu.

„Iako zakonski mehanizmi postoje, postupci su dugi, a strah od gubitka radnog mjesta dodatno obeshrabruje prijavljivanje nepravilnosti“, naglašava ona.

Izazovi u obrazovanju

Diskriminacija, međutim, ne počinje zapošljavanjem — ona je često prisutna mnogo ranije, već u obrazovanju, a to potvrđuje i iskustvo magistarke inkluzivnog obrazovanja Svetlane Radulović, koja ima oštećenje vida.

„Zakon kaže jedno, ali sistem često radi drugo. Potrebno je raditi na dosljednoj primjeni i promjeni svijesti“, objašnjava Radulović.

Iako je školovanje završila po redovnom planu i programu, kaže da prilagođeni pristupi nijesu uvijek bili dostupni i priznaje da je bilo trenutaka kada se osjećala izdvojeno.

„Osjećala sam se drugačije onda kada nijesam mogla da uradim nešto na isti način kao drugi, a prilagođeni način nije postojao“, kaže Radulović.

Govoreći o inkluziji, ističe da problem nije u samoj ideji, već u njenoj primjeni. Prema njenim riječima, djeca sa invaliditetom često pohađaju redovne škole bez adekvatne podrške. Nedostatak asistenata, nedovoljno edukovan nastavni kadar i veliki broj učenika u odjeljenjima otežavaju individualni pristup.

Radulović ukazuje i na infrastrukturne nedostatke — u mnogim školama ne postoje senzorne sobe niti adekvatni uslovi za učenike iz spektra autizma ili djecu kojoj smeta buka i preveliki broj nadražaja. Dodatni problem predstavlja i nedostupnost materijala na brajevom pismu.

„Inkluzija postoji već dugo, ali još uvijek postoje kočnice koje otežavaju njenu primjenu — od nedostupnosti materijala na brajevom pismu do nedostatka sistemske podrške“, naglašava ona.

Kada je riječ o nastavnicima, smatra da njihova spremnost često zavisi od ličnih uvjerenja i senzibiliteta, te da je neophodno kontinuirano raditi na prihvatanju različitosti.

„Na dijete treba gledati kao na individuu, jer nijedno dijete nije isto, čak i ako ima isti invaliditet“, poručuje Radulović.

Zajednička poruka

Naše sagovornice su saglasne da inkluzija ne smije ostati formalnost, već mora postati suštinska promjena u pristupu — kako u obrazovanju, tako i na tržištu rada. Zaključuju da zakoni i strategije imaju smisla samo ako se dosljedno primjenjuju i samo ako iza njih stoji stvarna volja društva da ukloni barijere. Ravnopravnost ne znači privilegiju niti sažaljenje, već jednake mogućnosti da svako pokaže svoje znanje, rad i potencijal.

„Tek kada društvo prestane da invaliditet posmatra kao problem, a usmjeri se na uklanjanje sistemskih barijera, moći ćemo govoriti o istinskoj jednakosti“, zaključuju one.