Radna prava predstavljaju osnovnu zaštitu svakog radnika, ali praksa često pokazuje da zakoni, koji bi ova prava trebalo da garantuju, u stvarnosti to često ne čine. Bilo da se radi o Crnoj Gori ili Japanu, zemljama iako vrlo različitim po veličini, kulturi i ekonomiji, zajednički izazovi u pogledu radnih prava jednako postoje, uslovljeni specifičnostima društva i ekonomije ovih zemalja.

Crna Gora je na papiru postavila solidne temelje kada je u pitanju zaštita radnih prava. Zakon o radu pruža prava na minimalnu platu, maksimalno radno vrijeme od 40 sati nedjeljno, pravo na godišnji odmor ili pravo na sindikalno organizovanje.

Međutim, ako zakon ostavimo po strani i pogledamo realnost u oči – možemo priznati sljedeću činjenicu – u Crnoj Gori veliki broj radnika, naročito u sektoru turizma i ugostiteljstva (dvije privredne grane od kojih nam država živi) suočava se s neregulisanim radnim vremenom i prekarizmom. Sigurno poznajete makar jednu mladu osobu koja je zaposlena po osnovu ugovora o djelu koji joj ne garantuje ista prava kao stalnim radnicima, čije radno vrijeme u stvarnosti nije jasno definisano, koja često mora da radi prekovremeno bez nadoknade, a o bolovanju ili godišnjem odmoru ni ne razmišlja. Iako zakon kaže da je svaki radnik u Crnoj Gori zaštićen, takav sistem je očigledno lako zaobići.

Sindikalne organizacije u Crnoj Gori, iako prisutne, često nijesu dovoljno snažne da bi mogle da dovedu do promjena. U velikim turističkim kompanijama, poput onih na crnogorskom primorju, radnici se ne usuđuju da se pridruže sindikatima iz straha da će biti otpušteni ili da će im biti smanjene dnevnice.

Da je država svjesna da su radnici često eksploatisani bez odgovarajuće kompenzacije ili prava na slobodne dane potvrđuje i to što je zakonom uvedena neradna nedjelja, koja, iako može biti koristan mehanizam zaštite radnika, u stvarnosti se mahom pokazuje kao neefikasan način borbe protiv prekomjernog rada. Evo i zašto – prvo, ovaj zakon baš i ne važi za sve radnike, a drugo – zaposleni u nekim industrijama prisiljeni su da rade duže tokom radnih dana kako bi nadoknadili to što u nedjelju neće raditi. Ostaje nejasno zašto naprosto inspekcija rada ne bi radila svoj posao i pisala kazne poslodavcima koji krše radnicima pravo na slobodan dan.

U Japanu je najveći problem karoši – smrt od prekovremenog rada. Ovaj fenomen nastao je tokom 1970-ih godina, kada je ubrzani ekonomski razvoj ove zemlje poslije Drugog svjetskog rata doveo do povećane konkurencije i velike posvećenosti poslu. Tokom ovog perioda, Japan je doživio ogroman ekonomski uspon, ali je to ostavilo teške posljedice na radnike koji su se suočavali sa prekomjernim radnim vremenom, niskim platama i stresom. Tek tokom 1980-ih karoši je postao tema u japanskim medijima, a zatim i predmet istraživanja.

Iako zakon u Japanu predviđa radno vrijeme od 40 sati nedjeljno, radnici često rade daleko više od toga. Duži radni sati i noćni rad su uobičajeni u mnogim kompanijama, pogotovo u velikim korporacijama. Često ne uzimaju slobodne dane ili godišnji odmor, jer postoji kultura “žrtvovanja” privatnog života zbog posla. Takođe, u japanskoj radnoj kulturi postoje velika očekivanja u pogledu odanosti kompaniji. Radnici su nerijetko pod velikim stresom da ispune ciljeve i da ne budu viđeni kao nesposobni ili nemotivisani. Ovaj pritisak može izazvati ozbiljan emocionalni stres i mentalne probleme, što se često manifestuje i fizičkim zdravstvenim problemima, poput bolestima srca ili moždanim udarima. Prekomjeran rad ne samo da ugrožava zdravlje radnika, već utiče i na njihov privatan život – dugotrajno odsustvo od kuće i nemogućnost usklađivanja poslovnog i privatnog života mogu izazvati porodične probleme i emocionalnu distancu.

Ono što je zanimljivo je da je, s obzirom na ozbiljnost ovog problema, i Japan tokom posljednjih decenija pokušavao da uvede zakonske mjere kako bi ograničio prekomjerni rad. Godine 2018. donio je zakon koji se zove Zakon o kontroli prekomjernog rada. Ovaj zakon postavlja limit na prekomjerni rad – nije dozvoljeno raditi više od 100 sati prekovremeno mjesečno. Takođe, zakon je obavezao kompanije da uvedu obavezan odmor i da redovno provjeravaju radno opterećenje svojih zaposlenih.

Međutim, i dalje postoji velika razlika između zakona i njegove primjene u praksi. Zakonodavne promjene se često suočavaju sa otporom korporacija koje vjeruju da bi uvođenje strožih mjera moglo smanjiti konkurentnost i profitabilnost. S obzirom na duboko ukorijenjenu radnu kulturu u Japanu, ovo pitanje i dalje ostaje izazov.

Kada uporedimo radna prava u Crnoj Gori i Japanu, možemo da primijetimo nekoliko sličnosti i razlika. Oba društva suočavaju se s velikim izazovima u obezbjeđivanju dugoročnih i stabilnih uslova rada radnicima. Sindikati nijesu dovoljno snažni da se nose sa svakodnevnim izazovima – dok je u Crnoj Gori sindikalna snaga ograničena slabom organizacijom radnika, u Japanu je ograničena lojalnošću prema firmama i željom za društvenim statusom.

Jedna od ključnih razlika jeste kultura radne etike. U Japanu, “životno zaposlenje” je često prepreka za ličnu slobodu i balans, dok u Crnoj Gori radnici na fleksibilnim ugovorima često nemaju ni osnovnu sigurnost.

S obzirom na izazove s kojima se suočavaju radnici i u Crnoj Gori i u Japanu i da u obje zemlje kapitalizam stvara ljude koji ne uživaju u svom radu, već preživljavaju, žrtvujući se za sistem koji ih na kraju eksploatiše, jasno je da nijedna zemlja nije imuna na nesigurnost i nejednakost na radnom mjestu. Oba društva imaju mnogo toga što mogu da nauče jedno od drugog, ali najvažniji korak je edukacija radnika o njihovim pravima i stvaranje sindikalnih organizacija koje mogu da se bore za prava radnika na svim nivoima. Tek tada, radna prava u obe zemlje mogu postati stvarnost koja svakome garantuje dostojanstven život.