Savremeni medijski pejzaž, obilježen brzinom, komercijalizacijom i sve izraženijim pritiscima moći, nameće pitanje: gdje je danas mjesto novinarstva u društvu? O promjenama koje oblikuju profesiju, ulozi medija u doba algoritama, te potencijalu mladih da vrate vjeru u snagu istine, razgovarali smo sa profesoricom Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, prof. dr Lejlom Turčilo – jednom od najvažnijih glasova regionalne medijske teorije i kritike.

Kako biste danas, iz pozicije istraživačice i profesorice, opisali položaj medija – jesu li oni i dalje stub demokratije ili sve više sredstvo moći ili nešto treće? 

Prvenstveno treba reći da se, razvojem tehnologije, mijenja i sama definicija medija, kao i razumijevanje njihove društvene uloge i zadatka. No, to svakako ne smije značiti da se mijenjaju etički principi i standardi u medijskom i javnom prostoru, kao ni da se mijenja obaveza medija da rade u javnom interesu. Nesumnjivo je da su mediji danas sve više sredstvo moći ili bi možda bolje bilo reći da je danas moć medija (ne samo da informišu, nego, još važnije, da kontekstualiziraju i interpretiraju svijet u kojem živimo) udružena sa moći nad medijima (koju imaju političke i ekonomke elite)  i da to daje jednu sasvim novu medijsku stvarnost, u kojoj smo sve više zatrpani informacijama, a sve lošije suštinski informisani i u kojoj u potpunosti otupljuje ne samo naša kritička svijest i javno izrečena kritička misao, nego smo zaista nerijetko i uskraćeni za suštinske informacije koje su u javnom interesu, ali ne slijede interes moćnika i, posljedično, ne dolaze u javni prostor. Bezbroj je takvih primjera, najdirektniji je ono što se događa u Gazi, a o čemu čak  vodeći mediji koje smo nekad smatrali uzorima u pogledu medijskog profesionalizma,  danas uopšte ne izještavaju ili izvještavaju u skladu s agendom onih koji ih kontrolišu. Drugi primjer su tabloidni mediji u Srbiji, koji su produžena ruka režima i u kojima nalazimo direktnu propagandu i linč svih drugomislećih koji ugrožavaju uspostavljeni status quo. Mediji su, dakle, i globalni i lokalni, dopustili sebi da budu sredstvo političke i ekonomske manipulacije, uz časne izuzetke kojih je, nažalost, sve manje.

Marshall McLuhanje još šezdesetih godina tvrdio da je “medij poruka”. Danas, u doba algoritama i digitalnih platformi, koliko je sam oblik medija važniji od samog sadržaja – i kako to oblikuje percepciju stvarnosti? 

Forma(t) doista postaje sve značajnija dimenzija medijske poruke o kojoj, zapravo, ovisi stepen samog interesa publike za sadržaj, a time i mogućnost da taj sadržaj uopšte utiče na percepciju stvarnosti. Senzacija, spektakl, impresija i impresivnost, kao posljedica sveopšte vizualizacije, postaju dominantni u medijskom prostoru, a to mijenja ne samo formu, nego i suštinu i samih poruka i našeg odnosa prema njima i prema stvarnosti koju predstavljaju. Svijet, ali i naša svijest o njemu, reduciran je na ekran uređaja iz kojeg saznajemo čak i ono što možemo saznati direktnim opažanjem i iskustvom. No, postoji još jedna dimenzija redukcionizma koju moramo imati na umu, a ona se odnosi na eho-komore, u kojima smo okruženi ne samo istomišljenicima, nego i informacijama koje potvrđuju i osnažuju naše svjetonazore, pa i predrasude i stereotipe. Svako za sebe tako ima zaseban informacijski svijet, a u sudaru tih individualnih svjetova mnogo češće nastaju sukobi, a mnogo rjeđe razumijevanje i saradnja.

Često govorite o fenomenu ‘shrinking space’. Da li je ovaj fenomen direktna posljedica digitalne hiperprodukcije i komercijalizacije sadržaja? 

Sužavanje javnog prostora za drugačiija mišljenja i, uopšteno, za različitost najčešće je posljedica političke agende, koja nastoji isključiti iz javnog prostora svaku vrstu disonantnih tonova i glasova koji ruše dominantni uspostavljeni sistem i poredak. Digitalna hiperpodukcija i komercijalizacija sadržaja tome svakako doprinosi zavođenjem javnosti u banalnost i odvraćanjem pažnje od važnih pitanja, tema i fenomena, o kojima bi javnost trebala (odnosno morala) biti ne samo obaviještena, nego i osviještena i o kojima ima pravo argumentovano diskutovati u javnom prostoru. Upravo iz tog razloga nerijetko citiramo Pjera Burdijea, koji je još odavno tvrdio da su banalni komercijalni sadržaji koji dominiraju medijima, u svojoj suštini politički, jer zauzimaju prostor koji bi inače bio popunjen ozbiljnim debatama o političkim temama. Tako kreiran javni prostor u kojem dominira hiperprodukcija sadržaja koji su distrakcija od onoga što bi nam trebalo biti važno i iz kojeg su isključeni alternativni glasovi i ideje, izvrsno je tlo za manipulaciju.

U Vašim radovima često govorite i o „redefinisanoj“ ulozi medija – na koji način je digitalna transformacija promijenila osnovne funkcije informisanja, edukacije i nadzora vlasti?

Digitalna transformacija suštinski je promijenila definiciju samog novinarstva, s obzirom na činjenicu da većina nas prve informacije o onome što se dešava dobija iz drugih izvora, ne od novinara (recimo, na društvennim mrežama i slično). Nadalje, već svjedočimo tome i da neke redakcije za kreiranje informacija koriste generativnu vještačku inteligenciju umjesto ljudskog faktora. U najkraćem, čini se da za odgovore na 5W gotovo da više i ne trebamo novinare. Za šta nam oni, zapravo, onda trebaju u digitalnom dobu? Odgovor na to pitanje redefiniše ulogu medija i novinara. Za sada je taj odgovor na tragu onoga što zovemo smisaono novinarstvo, a što podrazumijeva da će u budućnosti uloga medija i novinarstva biti ne da nam pruži informacije, nego da nam pomogne da u preobilju informacija koje su nam dostupne uspostavimo neki smisao. To praktično znači da će interpretativna i edukativna uloga medija i novinarstva imati primat nad informativnom, odnosno da će dodatna dva novinarska pitanja (pored onih šta se desilo, gdje, kada, ko je akter i zašto se desilo): kako razumjeti to što se događa i koji su uzroci i posljedice dešavanja biti veoma važni. Za novinare budućnosti to znači da će trebati posjedovati dvije ključne kompetencije: kritičku misao i sposobnost interpretacije, te veoma visoke etičke standarde. No, to je, zapravo, ono što smo i ranije od novinara profesionalaca očekivali, pa možemo čak i reći da se suština u tom kontekstu i nije promijenila.

Neil Postmanje još osamdesetih upozoravao da bi društvo moglo “zabavljajući se do smrti” izgubiti kapacitet za ozbiljno promišljanje. U kojoj mjeri su današnji mediji – posebno oni digitalni – pretvorili informacije u zabavu, i kakve to posljedice ima na angažman građana, posebno mladih? 

Zabava je zavodljiva, lako probavljiva, opuštajuća. Ona ne uznemirava, ne tjera na razmišljanje i propitivanje. Upravo zato joj se lako nekritički prepustiti. U dobu u kojem vlada takozvana YOLO ideologija („you only live once“ ili „jednom se živi“ kako bismo mi rekli) i u kojem se nastoji izbjeći svako suočavanje sa nelagodnim i teškim temama i pitanjima, zabava se izvrsno uklapa u bježanje od stvarnosti kako se o njoj ne bi moralo misliti. Tako, između ostalog, nastaju apatična društva i inertni (ne samo mladi) ljudi, kojima se pri tom servira i ideja o imperativu sreće (gotovo da je danas neumjesno i društveno neprihvatljivo biti zabrinut, uznemiren zbog svega što se dešava) i koji onda ne samo da o stvarnosti ne promišljaju, nego i od stvarnosti i od promišljanja bježe u zabavu. Glasna muzika služi da se ne čuju vlastite misli, distrakcije kojima smo izloženi 24/7 da se ne zastane i razmisli o suštini i smislu i to, posljedično, stvara društvo koje zatvara oči pred očiglednim i, dok se dešavaju krize, ratovi, glad i genocidi, bavi se efemernim light temama.

U pozorišnoj predstavi Helverova noć Ingmara Vilkista, koja, između ostalog, govori o počecima Drugog svjetsko rata, postoji jedna sjajna rečenica koja bi se mogla primijeniti na današnje doba, a koju izgovara glavna junakinja nakon što nacisti uđu u njen grad: „Noćas mudri ljudi ne spavaju“. U vremenu u kojem živimo mi, zapravo, imamo moralnu i svaku drugu odgovornost da biramo da budemo budni, a ne uspavani trivijalizacijom i zabavom.

 Koliko su mladi danas sposobni (ili spremni) da preuzmu aktivnu ulogu u transformaciji medijske stvarnosti – ne samo kao korisnici, već kao producenti drugačijih, angažovanih i etički odgovornih sadržaja? 

Mislim da ne treba potcjenjivati mlade ljude i njihove kapacitete za aktivnu ulogu u svom, ali i društvenom životu. Oni su itekako sposobni za transformaciju ne samo medijske, nego i društvene stvarnosti. Ono što im nedostaje je prilika, ali i neka vrsta nade da je ta transformacija moguća i da se za nju vrijedi boriti. Ovo što su uradili studenti u Srbiji, svjesno dajući svoju godinu studija u zalog za bolju budućnost, pokazuje da je moguća mobilizacija mladih za opštu društvenu korist. U kontekstu medija, ja u svakoj generaciji studenata prepoznajem one koji su ne samo nezadovoljni onim što je njihova medijska stvarnost, nego i koji su spremni da preuzmu aktivnu ulogu u kreiranju angažovanih i etički odgovornih sadržaja. Možda to nije uvijek i svuda veliki broj mladih, ali kada se oni povežu i kada im se da prilika oni je itekako znaju iskoristiti. A i kada im se ta prilika uskraćuje spremni su je zahtijevati, pa i sami stvoriti. I u tome i treba biti snaga mladosti.

Kada uzmemo u obzir sve izazove – od sužavanja prostora za slobodno novinarstvo, preko komercijalizacije i politizacije medija, do zbunjenosti publike u moru informacija – šta vidite kao ključne korake ka obnavljanju povjerenja građana u medije i njihovu društvenu ulogu? Gdje su tu mladi medijski profesionalci? 

Ključno je, najprije, zastati. Suprotstaviti se brzini koja je nametnuta kao imperativ, ne samo u medijskom kontekstu, nego i u životu. Bez vremena i prostora za refleksiju i misao, svaka promjena je nemoguća. Drugi preduslov je, svakako, medijski pismena publika i odgovorni i profesionalni mediji, čija sprega i saradnja je jedan od ključnih preduslova za kvalitetan javni prostor, otvoren za kritičku misao i debatu. I treće, medijski profesionalci, koji ne samo da informšu, nego i pokreću javnost, mobilišu je za opštu korist i dobrobit, su ključni. Neko sada može reći: ali, to nije novinarstvo, nego aktivizam. Moguće. Ali, bez aktivizma i vraćanja konstruktivnog i na rješenja usmjerenog novinarstva u javni prostor, zapravo, nema budućnosti. Ni profesije, ni društva.