Profesionalno sagorijevanje može se desiti svima i sve je više mladih medijskih radnika koji prolaze kroz tu fazu. Mnogi od njih u početku ni ne osjete „prve simptome“ – stalni umor, osjećaj da se ne doprinosi društvenom boljitku, gubitak motivacije i cinizam, a koji ih svakodnevno prožimaju.

Tako, sagovornici magazina za mlade „Ekipa“, gledaju na profesionalno „sagorijevanje“ novinara i medijskih radnika, koji su mladi ili su na početku profesionalne karijere.

Psihoterapeutkinja koja dugo godina pruža podršku zaposlenima u medijima Dragana Đokić naglašava da godine radnog staža „nijesu ključan faktor u procjeni i anticipiranju pojave ‘burnout’ sindroma“.

„Niti je ukupno vrijeme provedeno na radnom mjestu odlučujuće da li će doći do sagorijevanja ili ne. Upravo faktori poput očekivanja, pritiska i nametanja previše obaveza doprinose pojavi ovog sindroma“.

Iskustva dvije novinarke Anje Ivanović i Marije Mašović, takođe, pričaju sličnu priču.

IVANOVIĆ: „SAGORIJEVANJE“ PREDUGO IGNORISANO UPOZORENJE

Anja Ivanović

Prema riječima novinarke Portala E Anje Ivanović, cjelodnevni rad za nju „dugo nije predstavljao ni najmanji problem, jer je to sve ono teško što novinarstvo sa sobom nosi“.

„Tempo, odricanje, pritisak i konstantna opterećenost su meni zapravo bili svojevrsno gorivo. Imala sam osjećaj da me to pokreće, oblikuje i daje svrhu. I onda je odjednom, gotovo neprimjetno, sve to prestalo tako da me nosi, kao da je gorivo presušilo. Kako ja, tako i većina mladih novinara koji su u jednom trenutku pregoreli, budili su se ili se bude sa poslom, zaspijevaju sa njim, rade duže ili duple smjene, a nakon njih bez problema spremaju materijal za sjutrašnji dan“, rekla je Ivanović, naglašavajući da je smatrala da joj se profesionalno „sagorijevanje“ nikad neće desiti.

Međutim, Ivanović ističe da je „opterećenost poslom bio njen odabir“.

„Moj tempo, ambicija, uvjerenost da sve mogu, da sve stižem, da sam nezamjenjiva, da imam ‘široka leđa’. Iako su me mnogi upozoravali da sam se pretvorila u ‘tovarnog magarca’, uvijek su očekivali pomoć i da im ‘uskočim’ kad su cijenili da je potrebno. To što me niko u izgaranju zaista nije zaustavio je već neka druga priča, možda o redakcijskoj kulturi ili očekivanjima. A možda samo o tome koliko su mladi novinari nerijetko spremni da sebe potroše do kraja. Ne zato što moraju, nego jer žele da dokažu da vrijede i istinski vjeruju u to da mogu da budu korektivni faktor u ovom društvu“, poručila je Ivanović.

Naglašava da je pojavu „burnouta“ u početku doživljavala kao ličnu tragediju, jer je, tvrdi, navikla da „više posla ne znači i više umora“:

„Nego upravo suprotno – više energije i adrenalina, osjećaja da živim posao. A onda je taj sistem, toliko puta preopterećen, samo počeo da se gasi“.

Međutim, Ivanović tvrdi da „sagorijevanje“ na poslu više ne vidi kao slabost, nego upozorenje koje je predugo ignorisala.

Ističe da se više ne preopterećuje, niti pokušava da u jednom danu bude „reporterka, urednica, daktilograf, fekt čeker (fact checker) i mentor“.

„Jasno mi je da i dalje radim kvalitetno, iako ne završavam posao koji bi u normalnim okolnostima trebalo da dijele tri osobe. I to nije neuspjeh, već jednostavna računica. Danas, kad gledam unazad, ne osjećam gorčinu nego olakšanje. Osjećam da se vraćam sebi i učim da uspostavim tempo, a koji ne ugrožava moj život, bliske ljude, san, zdravlje i na kraju ljubav prema poslu. Učim da vidim vrijednost onoga što radim, a da ne žrtvujem sebe na oltar profesionalne izdržljivosti i napokon prihvatam da je vrijeme da prestanem da romantizujem sopstvenu iscrpljenost. No, do svega ovoga nijesam došla sama. Nijesam, nažalost, ni tražila psihološku pomoć koja nam je svima u ovoj profesiji neophodna. Sve ove faze sam prošla sa dvije kolegenice koje dijele sličan pristup poslu“, izjavila je za „Ekipu“.

MAŠOVIĆ: REDAKCIJE DA NE IGNORIŠU POTREBE NOVINARA  

Marija Mašović

Da je pretjerani rad bez jasne vremenske odrednice problem, smatra i novinarka televizije Nova M Marija Mašović.

Prema njenim riječima, dok novinari obavljaju zadatke, radno vrijeme za njih „suštinski ne postoji“.

„Upravo zbog toga, ali i zbog same želje da se postignu rezultati, napišu i prenesu kvalitetne priče, bez greške i odstupanja od profesionalnih standarda, često dolazimo u situaciju da ‘pregorimo’, da se ne može ni zamisliti odmor nakon posla u pravom smislu te riječi. Tako je, vjerovatno, većini medijskih radnika pa i meni, iako sam u ovoj branši nepunih pet godina“, kazala je „Ekipi“.

Naglasila je i da su na njeno „sagorijevanje“ uticale i studije, dodajući da trenutno završava master studije.

„Pa samim tim nakon radnog vremena slijedi i učenje koje dodatno iscrpljuje… Najčešće slušam od starijih kako će to ‘jednog dana biti juče’, kako će moja mladost nadjačati svaki napor. I pored motivacije, želje, često posumnjam. Ne mogu da kažem da sam doživjela ‘burnout’ u punom kapacitetu, ali sam sigurna da ovakav tempo neminovno dovodi zaposlene do te faze“.

Kazala je da pomoć često pronađe u razgovoru sa kolegama, kao i da neizmjernu podršku ima od porodice i partnera. To, kaže, ne znači da redakcije treba da ignorišu potrebe novinara, već:

„Bi od izuzetnog značaja bilo da svaka redakcija ima psihologa, kao i da bi se mogao naći adekvatan model za ovu vrstu pomoći. Taj potez bi doprinio boljem, kvalitetnijem radu i atmosferi u redakcijama, ali i van njih“.

Naglašava da urednici i kolege imaju razumijevanje kada je riječ o „burnoutu“, ali to do nerijetko nije dovoljno.

„Postoje oni momenti koje ni ostali zaposleni ne mogu da razumiju. To su one bitke koje vodimo sami i odluke koje jedino tako možemo donijeti. Jednostavno, moramo odrediti prioritete i pravilno planirati obaveze tokom jednog dana. Zdravlje je, ipak, na prvom mjestu. Iako je to dobro poznata floskula, svakako je neizbježna i vrlo važna u vremenu u kojem živimo“, ocjenuje Mašović.

Sagovornica „Ekipe“ je mišljenja da mlade osobe ponekad „možda i nesvjesnu uđu svijet medija, a vjerovatno nikada nećemo biti spremni na ovakav tempo“.

„… Iako znamo posljedice. Sve u svemu, radni uslovi imaju uticaja na ‘burnout’, na stres i druge zdravstvene posljedice i to se najviše odnosi, smatram, na neregulisan broj sati rada zbog prirode samog posla. Takođe, rad na terenu u kriznim situacijama, borba sa rokovima i teškim životnim pričama sagovornika – teret su koji nosi svaki novinar i novinarka, a koji se na ekranu i ispod šminke ne vidi i ne razumije“, izjavila je Mašović.

ĐOKIĆ: KONSTRUKTIVNO RAZGOVARATI SA NADLEŽNIMA U REDAKCIJI

Dragana Đokić

Prema riječima Dragane Đokić, većina novinara koji su se javili za psihološku podršku su upravo mladi. Kako je kazala, lani je to procentualno iznosilo „70 odsto od ukupnog broja pruženih individualnih seansi“. Smatra i da postoje određene predrasude kada je riječ o doživljaju „sagorijevanja“ kod mladih medijskih radnika.

„Umor se, uglavnom, shvata kao nedostatak motivacije, nezainteresovanost i nespremnost da se podnese ‘žrtva’ profesije. Većina starijih kolega smatra da je ta žrtva neophodna i da se tako stvara ‘pravi novinar’. To je zapravo skup uvjerenja koji ne služe nikome i koji još više stavljaju mlade novinare u nepovoljan položaj“, objasnila je.

Kao jedno od rešenja, smatra Đokić, bio bi konstruktivan razgovor sa nadležnim osobama u redakcijama.

„Kao i ukazivanje na značaj mentalnog zdravlja i higijene. Dodatne edukacije i servisi podrške bi preventivno djelovali, dok bi kvalitet zadovoljstva zaposlenih bio veći. Želim svim medijskim radnicima da brinu o sebi, svojim potrebama, željama, o svom unutrašnjem sadržaju i tijelu. Profesionalnih izazova je mnogo, kao i životnih… Život nije satkan od posla i profesionalne uloge, on je mnogo više. Mijenjaće se poslovi, redakcije, radni zadaci, sve će doći i proći, ali jedno ipak ostaje zauvijek vama, a to ste vi sami“, kazala je Đokić.