Kakav je položaj novinara u Crnoj Gori i njenim lokalnim sredinama – na ovu temu razgovarali smo sa Lidijom Roganović, mladom novinarkom iz Bara, koja je trenutno u potrazi za poslom. U razgovoru za Sindikat medija Crne Gore, ona se naročito osvrće na njihov psihološki položaj.

SMCG: Kakav je, po tvom mišljenju, položaj novinara u Crnoj Gori?

Lidija: Moje dosadašnje skromno novinarsko iskustvo govori da novinari jesu, ili bi barem trebalo da budu, izuzetno jake ličnosti, iz razloga što se svakodnevno suočavaju sa velikim stresom i pritiskom koje donosi ovaj posao. Tu bih naročito istakla novinare koji rade za portale, kao i one koji rade za televizijski informativni program. Ovaj posao je vrlo izazovan, jer zahtijeva poštovanje etičkog kodeksa, a uz to je potrebno uskladiti brzinu i istinitost informacije, kao i druge novinarske standarde. Stres podjednako pogađa i iskusne i mlade novinare, tako da oni svakako moraju pronaći način kako da se izbore sa njim.

SMCG: Da li imaš neku ideju, preporuku ili savjet za kolege, kako da se nose sa stresom kojeg, kao što je poznato, ovaj posao iziskuje svakoga dana?

Lidija: Iz svog ličnog primjera mogu reći da nisam uspjela da primijetim stres, a doživljavala sam ga. Smatram da novinari treba da imaju svoje granice, u smislu da dok rade, bilo da pišu ili izvještavaju sa terena, znaju kada treba da naprave pauzu, jer jednostavno moraju. U suprotnom će doživjeti takozvani burnout. Treba da pronađu svoju idealnu metodu koja će ih, makar na kratko, osloboditi stresa, ili im barem pomoći da se sa njim izbore. To mogu biti kratke šetnje ili tehnike disanja, kao što preporučuju mnogi psiholozi. Ono što ja lično preporučujem kolegama jeste da se trude da slobodno vrijeme provode u povezanosti sa prirodom, na čistom vazduhu i u miru. Ima i onih koji stres savladavaju aktivno, kroz odlazak na redovne treninge. Nezaobilazan je i redovan odlazak kod psihologa. Svjesni smo da ovaj posao donekle narušava i mentalno zdravlje, a s druge strane, sve češće se u javnom prostoru naglašava važnost mentalnog zdravlja. Važno je, koliko je to moguće, da pronađu vremena za neki hobi. Na kraju, budući da su državni psiholozi uglavnom prebukirani, a novinari većinu vremena provode u redakciji, dobra ideja bi bila da svaka redakcija ima svog psihologa, kome se novinar može obratiti u svakom trenutku.

SMCG: Da li si možda nekad, na nekom od kolega ili koleginica, primijetila znake burnout-a, ili si i sama doživjela tu situaciju? Kako si se izvukla iz nje?

Lidija: Nažalost da, desila mi se takva situacija. Sjećam se, dok sam radila za portal, da sam čitavu drugu smjenu provela sjedeći i prenoseći vijesti. Nisam pravila pauze, a u povratku kući je u mojoj glavi bilo toliko informacija, da na kraju nisam bila svjesna šta se dešava, i počela sam na momente da se gubim. Otišla sam i umila se, odradila neke vježbe. Zaista apelujem, posebno na mlade novinare, za koje je početak u ovom poslu veliki izazov, da nađu neki balans, da u razgovoru sa svojim nadređenima ne pristaju na uslove u kojima neće imati zdravu pauzu, koju po zakonu moraju imati. Prosto, da ne bi doveli sebe do burnout-a ili drugih sličnih situacija.

SMCG: Moramo priznati da je jako teško ne doći u situaciju burnout-a, obzirom da su novinari vrlo različiti tipovi ličnosti, gdje jednostavno ne znamo ko je na šta osjetljiv i kako reaguje. To je svojevrsna prednost ovog posla. U tom smislu, treba otkriti suštinu svakog novinara ponaosob, i kloniti se osuđivanja.

Lidija: Slažem se.

SMCG: Za kraj, šta misliš da bi trebalo uraditi za poboljšanje položaja novinara, pogotovo mladih novinara u lokalnim sredinama?

Lidija: Govoriću iz ugla mlade osobe, smatram da je potrebno dati mladim novinarima šansu, posebno u lokalnim medijima. Ne znam kakva je situacija u drugim gradovima, ali čini mi se da u Baru nema dovoljno mladih ljudi u redakcijama. Mislim da su to uglavnom ljudi koji su već godinama tu. Ono što bih naglasila je da je tretman mladih ljudi u redakcijama malo drugačiji od onoga što bi oni sami očekivali. Mislim da se od njih previše očekuje. Ali, svjesni smo toga da nismo svi isti. Nekome treba više vremena, nekome manje, neko vrlo brzo sve shvati, ali sporije radi, i obrnuto. Treba imati veliko razumijevanje za mlade ljude, dati im prostora, jer to je novi svijet za njih. Potrebna im je praksa, vrijeme, mentorska podrška i razumijevanje. Treba ih uključiti, zaposliti, jer – na mladima svijet ostaje, pa što prije, to bolje. Treba raditi strpljivo sa njima, iako znamo da često nije takva situacija i da ih požuruju. S druge strane, novinari nisu dovoljno plaćeni, a suočavaju se sa velikim stresom. Možda smatraju da ne treba toliko sebe da daju i da nemaju snage da rade sa mladom osobom. Ne možemo osuditi ni njih, jer sa jedne strane imamo starije novinare koji imaju svoj ritam i distrakcije su im suvišne, dok sa druge strane sigurno ima starijih kolega koji imaju tu želju i strpljenje da rade sa mladima. Bilo bi lijepo da se otvori neki omladinski radio ili portal, pa čak i televizija. Mislim da su naročito srednjoškolci zainteresovani za rad na radiju, mada imamo i mladih novinara. Tu je puno bunta, ideja i istraživačkog duha, tako da – zašto da ne?!