Mrak spoznaje i potraga za svjetlom, ali i zaboravljanje da novinari moraju biti promjena koja je društvu potrebna –  tako sagovornice biltena ocjenjuju prilike u kojima funkcionišu mediji.

Novinarka Televizije Nova M Željka Mirković, odgovarajući na pitanja da li smo zaboravili društvenu ulogu medija, te da li ih društvo doživljava kao puke prenosioce informacija, ističe da je “nikad više slobode, a nikad manje spoznaje”.

“Shodno tome i mediji se nalaze u mraku spoznaje. Traže način da dođu do svijetla, ali to ide teško”, smatra ona.

Kako dodaje, društvena uloga je u drugom planu, a politička scena diktira pravila igre.

“Ona je ta koja nameće teme, okupira pažnju, traži aktuelnost. Običan čovjek je čini se prognan iz medija, a glavna uloga dana je u svakodnevnevnim političkim aktuelnostima. U takvim slučajevima, mediji su puki  prenosioci informacija koje postaju važno-nevažne. Sredstvo, pomoću koga se ostvarujuju ciljevi, a sve pod velom interesa javnosti”, ocjenjuje Mirković.

Slične poglede ima i novinarka Nezavisnog dnevnika “Vijesti” Svetlana Mandić.

Čini mi se da je naša krivica što nas društvo često doživljava kao ‘servisnu službu’, da smo tu samo da bi prenijeli informaciju. Ali, i društveno – politička stvarnost je tome doprinijela”, smatra ona.

Kako dodaje, strah, uticaji, pritisci i materijalni status su doveli da novinari budu ućutkani.

“Strah da se novinari ne ‘zamjere’ nekome, jer ko zna kakve će posljedice biti, nesigurna budućnost, razno-razni uticaji i pritisci, nezavidan ekonomski položaj su uticali na to da pojedini novinari dozvoljavaju da budu ućutkaju riječima – ‘bolje ti je da ne talasaš’, zaboravljajući da su oni ti koji moraju jako da talasaju i da budu promjena koja je društvu potrebna, snaga kojom se nejaki hrabre, da znaju da je bitno prenijeti informaciju, ali da je još bitnije ‘kopati’ po površini i saznati istinu”, ističe Mandić.

Sagovornice dijele mišljenje da “obični ljudi” nisu dovoljno zastupljeni u medijima.

“Kada govorimo o ‘običnim ljudima’, oni nikada nisu bili dovoljno zastupljeni u medijima. Niko se njima ne bavi u kontinuitetu. Zašto? Zato što oni ne donose rejting ni čitanost, ili to misle oni koji bi da opravdaju njihov nedostatak u određenim medijima”, smatra Mirković.

Ona ističe da brzina i kvantitet rade na uštrb kvaliteta, a ako zaboravimo na “male” ljude, postajemo mašine.

 U svijetu medija manje-više, sve se svodi na brze informacije, aktuelnosti, ekskluzive, na broj pregleda određenog video sadržaja ili teksta. Čini se da je kvantitet progutao kvalitet. I  to je ono što onespokojava, i plaši. Strah od gubitka onog zdravog u nama, onog što nas čini to što jesmo. Ako zaboravimo na male-velike ljude, zboravićemo da se osjećamo kao ljudi, postaćemo robotizovane mašine prepune bespotrebnih informacija”, ističe Mirković.

I Mandić na pitanje da li je zadovoljna tretmanom “običnih” ljudi u medijima odgovara negativno.

“Nijesam zadovoljna, jer čovjek mora biti mnogo zastupljeniji u medijima. Čini mi se da su politika i hronika ‘običnog’ čovjeka sklonili iz centra pažnje i zbivanja sa mjesta koje mu pripada. Za njega nekako nikada nema dovoljno prostora, dovoljno vremena, dovoljno volje”, objašnjava ona.

“Svaki put kada za nekog novinara ili novinarku kažu da se bave važnim temama, pomislim – pa zar postoji važnije teme od čovjeka”, dodaje.

Mogućnost uticaja novinara na društvenu zbilju Mirković je pokazala i u svojim prilozima o pacijentima koji čekaju na kadaveričnu transplantaciju bubrega. Zahvaljujući novinarskim reportažama, pacijenti koji nemaju identičnog donora u Crnoj gori, mogu ići o trošku države na transplantaciju u Minsk.

Sagovornica biltena ističe da je u tu priču ušla “otvorenog srca i sa mnogo bunta”, ali i da se nije obazirala na komentare da radi uzalud.

“Nisam se obazirala na činjenicu da radim već po hiljaditi put urađenu priču, da je to uzaludni posao. Radila sam kao i što živim, za trenutak. Tako su se trenuci pretvorili u sate, sati u pauze, a pauze u vječnost. A onda je vječnost ispisala najljepše stranice ljudstva”, kaže Mirković.

Kako dodaje, najveća pokretačka energija, došla je od kolega koji su podržali ovu priču.

“Obrnuli smo igricu i pokazali da glas malih ljudi može da zagrmi. Kolega Zoran Leković iz RTCG-a, ekonomsku emisiju ‘Okvir’, pretočio je u priču o čovjeku. Tu se glas ljudi koji čekaju na kadaveričnu transplantaciju bubrega čuo jasno i glasno. Nadležni su obećali pomoć, i svjetlost je obasjala hodinke čekanja u kojima su bili zarobljeni”, ističe Mirković.

I Mandić je, kroz svoj novinarski rad, pokrenula mnoge humanitarne akcije i učinila da se pomogne brojnim ljudima kojima je pomoć bila potrebna.

I ona, kao i Mirković, kaže da je slušala komentare da radi uzaludan posao, ali dodaje da su ih demantovali rezultati tih inicijativa.

Skoro uvijek su išli komentari kako je to uzaludan posao, kako se ne ‘vrijedi trošiti’ oko takvih tema, kako su ljudi zaboravili na humanost i empatiju. Zaista sam srećna što su ih uvijek krajnji ishodi takvih akcija demantovali, što su ljudi toliko puta pokazali i dokazali da u takvim situacijama nije bitna politička, nacionalna, vjerska, ili bilo koja druga pripadnost. Da je jedino bitno – biti i ostati čovjek”, ocjenjuje Mandić.

Ona dodaje da se, već sjutradan, svi vratimo našim uobičajenim podjelama – do neke nove akcije.

“Ali, i dalje vjerujem da će doći dan kada će takvo naše djelovanje postati svakodnevica, kada ćemo priznati ono što svi znamo i, često, ponavljamo kao frazu, a ne kao istinu – da jedina podjela koja smije da postoji je ona na soj i nesoj”, ističe sagovornica biltena.

Ipak, uprkos negativnim komentarima, pritiscima i uticajima, obije smatraju da novinarstvo i dalje može mijenjati svijet.

Kada pomislim na novinarstvo mislim na slobodu. Međutim, nešto tu ipak ne štima, ne možeš baš udahnuti punim plućima. Uvijek se nešto nađe da ti poremeti dotok vazduha. Ipak, vjerujem da stvari mogu da se mijenjaju, naravno ukoliko smo jedinstveni u tom stavu”, ocjenjuje Mirković i dodaje da su mediji pokretači revolucija koje ispisuje javna riječ.

“Svakodnevno smo na vjetrometini, i nije lako. Neko posustane, i napusti novinarstvo, neko ostane, bori se. I tu je problem. Zašto se odustaje od novinarskog zanata? Zašto niko ne čuje glas onih koji mogu bolje i više? Zašto nas obezličavaju, svrstavaju? Zašto se biraju podobni, a guše sposobni? Nažalost, na ta pitanja nemamo, ali znamo odgovore.  Želimo da budemo to što jesmo i damo ono što najbolje umijemo i možemo. Zato nam je neophodno da imamo  vjetar u leđa, i vidjećete kako se pomjeraju planine”, ističe ona.

I Mandić ima slične stavove.

Prema njenim riječima, i dalje vjeruje da su novinari „sila“, da su glas naroda i da mogu mijenjati svijet.

“ Ukoliko bih prestala da vjerujem u to, onda ne znam čemu ovaj posao. Istina, pojedini zaborave da su komentari slobodni, a činjenice neprikosnovene, da sa istinom nema licitacije, da je objektivnost mjerilo sa kojim nema cjenkanja. Pritisci, a njih ima dosta i često ne znamo sa koje strane dolaze, znaju da ‘zamute’ pogled novinarima, da im utišaju riječi, zaljuljaju tlo pod nogama, da ih ‘uspavaju’ i ograniče im manevarski prostor. Ali…do nas je da li ćemo pristati na takav način djelovanja. Jer – sloboda nema cijenu, a novinari moraju da budu sinonim za slobodu”, objašnjava Mandić.

Učionicu zamijenile redakcijom

Osim što se, uglavnom, bave društvenim temama zajedničko im je i da su obije napustile posao profesora u školi i okušale se u novinarstvu.

Mirković afirmativno posmatra taj period, ali, kako kaže, tražila je nešto novo.

Završila sam književnost i četiri godine provela u učionici. Bilo je lijepo, ali tražila sam novi izazov. Novinarstvo sam vidjela kao nešto što će mi uvijek otvarati nova polja i pratiti moj nemirni duh. Potreba da istražujem, pomognem, budem na braniku istine, pravde, stvari su koje me inače vode u životu. Smatram da mi je novinarstvo omogućilo da zagrebem po dnu i osjetim miris katrana, ali isto tako da se vinem do neba i napunim džepove zvijezdama”, objašnjava sagovornica biltena.

Govoreći o tom prelasku, Mandić ističe da je život odlučio, a ona se prepustila.

“Život često odlučuje umjesto nas, a mi mu se prepustimo bez borbe, prihvatimo njegovu odluku kao jedinu moguću. Tako je bilo i sa mnom. Ali, shvatila sam da mogu i moram da ja budem ta koja će da odlučuje, da život ‘slijedi’ mene, a ne ja njega, da mogu nešto da promijenim, nekome da pomognem. I tako je došlo novinarstvo. Ne znam ko je koga izabrao – da li ja novinarski poziv, ili poziv mene, ali znam da se uspješno ‘družimo’ 17 godina, da smo se nekako našli i da trajemo. I što je najvažnije – ovaj posao ne da volim, nego živim. Uspješno, nadam se”, zaključuje.