O motivaciji mladih da uopšte zakorače u svijet novinarstva, ali i o izazovima sa kojima se suočavaju na tom putu, razgovarali smo sa novinarom Đorđem Đukićem. Đorđe je svoje iskustvo gradio kroz rad u više crnogorskih redakcija, a trenutno je dio ekipe Radio televizije Nikšić. U razgovoru smo se osvrnuli i na to koliko mladi novinari i novinarke poznaju i štite svoja radna prava, kao i na važnost solidarnosti unutar profesije.

Đorđe, kako su izgledali tvoji prvi novinarski koraci u redakciji?

Prije nego što sam počeo da se bavim profesionalno novinarstvom i da zarađujem i živim od novinarstva, imao sam neke početne korake u lokalnom mediju iz grada iz kojeg dolazim, kasnije sam volontirao i na radiju. Međutim, ono kako sam ja maštao da izgleda novinarstvo, potpuno je drugačije od onoga sa čim sam se susreo kada sam prvi put profesionalno kročio u redakciju i kada sam počeo da zarađujem od toga. Ja sam oduvijek želio da se bavim novinarstvom i ja sam to već znao negdje u osnovnoj školi. Uvijek sam se vraćao na novinarstvo. Osjetio sam da je to nešto čime bih volio da se bavim, koliko god da je stresan i težak taj posao i danas, poslije skoro šest godina bavljenja televizijskim novinarstvom, i dalje imam tu želju, ali moram reći ne istu kao prvog dana.

Šta si ti kao mladi novinar primjećuješ – koje radno pravo se najčešće krši? Da li su to neplaćeni prekovremeni sati, da li je to neplaćen rad nedjeljom, neadekvatni ugovori, plate, odnosno ugovori koji se ne poštuju, plate koje se možda na vrijeme ne isplaćuju?

Mladi novinari nisu cijenjeni kada je riječ o platama. To su najniže moguće plate, uglavnom minimalci. Tako da to nije prva stvar koja bi trebalo da bude neki motiv da nastavimo dalje da se bavimo ovim poslom i uvijek postoje ta poređenja sa starijim kolegama, koliko oni iskustva imaju, a kolike plate primaju i kakve su njima plate bile na početku. Istina da su njihove plate bile manje, ali to je bilo potpuno drugo vrijeme. Tako da bih izdvojio prvo taj finansijski dio. Što se tiče ugovora, ja se lično nisam susreo sa tim da nije ispoštovan ugovor ili da nisam primio platu, ali ono što takođe moram da izdvojim jeste da koliko god radili, a novinarstvo nema radno vrijeme, ja se još nisam sreo sa tim da je meni prekovremeni sat bio plaćen. Tako da ja vjerujem da svi možemo da se izborimo za to, ali da mi uvijek negdje u poslu idemo linijom manjeg otpora. Tako da mislim da je to neka svijest koja bi trebalo da se promijeni kod novinara koji su mladi u ovom poslu.

Kada sagledaš cjelokupnu situaciju, misliš li da novinari, odnosno medijski radnici, imaju adekvatan položaj u društvu?

Naravno da ne. Već par godina unazad pričamo o ekonomskom položaju, o tome da bi trebalo napokon, kada govorimo o stažu novinara, da to bude beneficirani radni staž. Mislim da je to sve mrtvo slovo na papiru dok i mi ne krenemo na ulice i da podržavamo jedni druge, da zajedno stanemo da se borimo za naša prava i za bolji status u društvu, jer nekada je novinar, često čujemo tu rečenicu, bio neko ko je bio cijenjen u društvu, a danas je to potpuno drugačija situacija. Ja ne pamtim kad sam čuo neku lijepu riječ za nekog novinara i to ne samo u Crnoj Gori. Onog momenta kada mi budemo izašli na ulice, budemo bojkotovali rad, program i budemo tražili ono što stvarno zaslužujemo, onda ćemo možda moći da govorimo, ali ja nažalost ne vidim još među kolegama tu vrstu ambicije

Za takvu vrstu akcije potrebna je solidarnost među kolegama iz različitih medijskih kuća. Ima li je dovoljno u Crnoj Gori?

Mislim da solidarnosti, generalno, u Crnoj Gori ima. Mislim da su ljudi u Crnoj Gori vrlo solidarni, humani i ljubazni. Ali među novinarima ta riječ ne postoji. To se prvo uoči kada se uđe u redakciju. Koliko god izgledalo da su ljudi i starije kolege voljne da pomognu i da podijele svoje iskustvo sa mladim novinarom, kasnije se osjeti da te namjere prosto nisu bile čiste, tako da onda ne možemo ni da govorimo o solidarnosti, niti o promjenama.

Postoji li nekada i taj problem da se od mladih mnogo očekuje, da odmah budu u stanju da prate sve događaje, da pokrivaju sve priče, a da sa druge strane edukacije i vrijeme posvećeno njima izostaje?

Kada uđemo u redakciju, kolege starije nam kažu danas je potpuno drugačije, mi smo prošli od društva, pijace, anketa, pa tek smo onda stigli do političkog novinarstva, nažalost nama nije takva situacija. Ne mogu da kažem da je to lijepa stvar, ali prosto fali elana i volje među ljudima da se radi, a mi mladi koliko god izgledali ljudima da nismo aktivni, već da smo pasivni, mi čim uđemo u redakciju, ako urednici primijete u nama taj elan, bačeni smo u vatru.

Što se tiče edukacije i vremena, nažalost njih nema. Ako i pokažu volju da nas nešto nauče, to nije ono što je suštinski, tako da mislim da mi u ovom poslu učimo sami. Prvo, svako od nas ima svoj stil i svoj način rada, ali novinarstvo se uči na terenu i svi događaji koje pratimo, sve vrste, bilo to i ta pijaca ili politika ili protesti ili najjednostavnije pres konferencije, tu se negdje uči i peče zanat. Sa druge strane, te neformalne edukacije koje su nam danas, na dohvat ruke, mi za to nemamo šansu ni vremena. Na kraju krajeva nemamo uredničku podršku za to, jer će reći, a ko će meni tog dana da radi ako nećeš ti, i ja ne mogu tebe da pošaljem na neki seminar ili na neku edukaciju koja se nudi.

Ipak, za kraj da pokušamo u pozitivnijem tonu da završimo razgovor – kako bi ti motivisao mlade ljude, one koji se sada možda nalaze na Fakultetu političkih nauka ili koji razmišljaju o novinarstvu, da se ipak odluče za ovu profesiju, jer verujem da postoji mnogo razloga zbog kojih si ti i dalje u ovom poslu?

Koliko god ja nisam ovako zamišljao novinarstvo, ja bih svakome ko sebe vidi u ovom poslu, preporučio da se bavi novinarstvom jer se uči nekim životnim stvarima, a to je – šta je samokontrola, kako organizovati svoj život, jer novinarstvo je takva profesija gdje imate puno obaveza, o puno stvari razmišljate na dnevnom nivou, gdje prosto morate da organizujete svoj život. Osim toga, upoznajete divne ljude, prije svega kolege, pa onda i ljude sa kojima ćete sarađivati. Širite kontakte. Svaki dan vam je drugačiji. Novinarstvo je posao gdje vam ne može neki dan biti sličan drugom. Tako da osobe koje ne vole monotoniju, koje ne vole monotone poslove, njima će se ovaj posao svidjeti, ali isto tako moraju da se pripreme na to da je ovo posao za koji ne postoji mnogo motivacije, prvo plata, a onda jako je stresan posao, ali će ih ovaj posao svakako naučiti mnogim lijepim stvarima.