Publika više ne pita ima li neko redakciju, ugovor o radu i pres karticu. Ako im vijesti stižu preko TikToka, YouTubea ili Instagrama, osoba sa druge strane ekrana za njih već može biti važnija od čitave medijske kuće. Sindikati zato moraju da riješe nezgodnu dilemu: ko je danas zapravo novinar?
Ranije je bilo prilično jednostavno: radiš u mediju, pišeš, snimaš ili uređuješ vijesti, potpisuješ tekstove i, ako imaš sreće, primaš platu. Danas jedna osoba može istovremeno biti snimatelj, novinar, montažer, urednik, izdavač i služba za marketing.
Reuters institut takve aktere naziva kreatorima informativnog sadržaja, odnosno pojedincima ili manjim grupama koje vijesti i sadržaje o aktuelnim događajima uglavnom proizvode za društvene i video-platforme i na taj način utiču na javnu raspravu.
Ali, ako neko govori o politici pred nekoliko stotina hiljada pratilaca, da li je automatski novinar? Nije. Da li ga možemo otpisati samo zato što nema kancelariju, urednika ili legitimaciju? Ni to više nije tako jednostavno.
Upravo se tim pitanjem bavilo istraživanje Evropske federacije novinara, sprovedeno među 26 novinarskih sindikata i udruženja iz 22 evropske zemlje. Rezultati daju savršen presjek trenutne zbunjenosti: organizacije su se podijelile na gotovo tri jednake grupe.
Devet još nema jasan stav i o ovom pitanju tek raspravlja. Osam prihvata kreatore informativnog sadržaja, ali samo ako zadovoljavaju određene profesionalne uslove. Još osam smatra da oni nijesu novinari ni medijski radnici i ne prima ih u članstvo. Jedna organizacija, sa Islanda, odgovorila je da u toj zemlji trenutno nema aktivnih kreatora ove vrste.
Crna Gora je bila među zemljama obuhvaćenim istraživanjem, ali pojedinačni odgovori organizacija nijesu objavljeni.
Kad kreator zatraži pravnu pomoć
Iskustva organizacija pokazuje da se kreatori informativnog sadržaja već obraćaju tražeći usluge koje sindikati inače pružaju novinarima: pravnu pomoć, zaštitu profesionalnog statusa, sigurnosnu opremu ili pres karticu.
Osoba može raditi bez ugovora, finansirati svoj rad, zavisiti od algoritma i biti izložena prijetnjama, tužbama i onlajn nasilju. Po tome je često bliža frilenseru nego klasičnom influenseru. Ako redovno proizvodi sadržaj od javnog interesa, provjerava informacije i snosi rizike zbog svog rada, teško je objasniti zašto bi ostala izvan svake profesionalne i sindikalne zaštite samo zato što njen „medij“ nije formalno registrovan.
Sa druge strane, broj pratilaca nije novinarska legitimacija. Popularnost ne dokazuje da neko provjerava činjenice, razdvaja oglašavanje od informisanja, ispravlja greške ili poštuje privatnost ljudi o kojima govori. Neko može imati ogroman uticaj, a istovremeno nemati nijednu profesionalnu obavezu koju novinarstvo podrazumijeva.
Upravo su etički standardi i statutarna ograničenja najveće prepreke za prijem kreatora u postojeće organizacije. U pojedinim zemljama član ili članica moraju dokazati da većinu prihoda ostvaruje od novinarstva, imati nacionalnu pres karticu, ne baviti se komercijalnim poslovima ili prihvatiti profesionalni etički kodeks. Mnogi kreatori ne ispunjavaju te uslove.
Problem je što ni sami kreatori nijesu jedna profesija. Među njima ima istraživačkih novinara koji su napustili redakcije, mladih autora koji objašnjavaju političke teme, stručnjaka koji obrađuju određenu oblast, ali i influensera koji između dvije reklame usput komentarišu izbore. Nije naročito korisno smjestiti ih u istu fioku.
Vrata nijesu ni potpuno otvorena ni zaključana
Istraživanje je pokazalo da neke evropske organizacije već pokušavaju da pronađu sredinu.
U Srbiji je Nezavisno udruženje novinara Srbije odlučilo da kod studentskih grupa koje su tokom protesta samostalno proizvodile i objavljivale vijesti prednost da javnom interesu, a ne formalnom statusu medija. Organizacije u Ukrajini i Holandiji prihvataju influensere i blogere ako djeluju kao odgovorni, nezavisni proizvođači medijskog sadržaja i poštuju etičke standarde.
Danski sindikat novinara otišao je korak dalje. U tok sindikatu influenseri i blogeri imaju sopstvenu grupu i upravu unutar sindikata, kao i poseban etički kodeks. Članovi koji ga poštuju mogu koristiti odgovarajuću oznaku, dok nezavisno tijelo razmatra pritužbe zbog mogućeg kršenja pravila.
Njihov pristup pokazuje da ne treba svakome ko uključi kameru i objavi facebook post dodijeliti status novinara, ali nije pametno ni čuvati profesiju tako što ćemo se praviti da se ona i dalje odvija samo unutar tradicionalnih redakcija.
Sindikati bi zato trebalo da pitaju: da li osoba redovno proizvodi sadržaj od javnog interesa; provjerava li informacije; szonačava li jasno reklame i sponzorstva, prihvata li etički kodeks; ispravlja li greške; snosi li profesionalnu odgovornost za ono što objavljuje?
Takvi kriterijumi govore mnogo više od platforme na kojoj je sadržaj objavljen. Zato pravo pitanje nije da li svaki influenser može biti novinar, već je pitanje da li novinarstvo može nastati i izvan redakcije, na novim platformama i u formatima koje postojeće organizacije još ne prepoznaju.
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
