„Imam 19 godina, udata sam, nemam fakultet ni posao od 9 do 5, i ne bih ništa mijenjala”, „Udala sam se za muževnog domaćina i najveća mi je briga u životu šta da spremim za večeru”, „Ovo je šta Bog zaista traži od tebe” – samo su neke od poruka koje zagovara viralni trend „tradwife”.

Nastao od engleske riječi „traditional wife” („tradicionalna supruga”), ovaj pojam označava trend na društvenim mrežama kojim se romantizuju i propagiraju konzervativne podjele rodnih uloga.

Pripadnice tog pokreta najčešće ćete vidjeti na profesionalno namontiranim videima, kako u blistavo čistoj kuhinji spremaju jela „from scratch” (od osnovnih sastojaka) za svog muža. Najčešće su i savršeno, a opet neupadljivo, našminkane u dizajnerskoj retro haljini, opet da bi bile lijepe svom mužu.

One su slatke, submisivne, neagensne ali njihove riječi itekako imaju agendu.

Svoj cvrkutavi glas koriste da govore o pokornosti mužu, o tome kako je borba za žensko pravo glasa zapravo „taktika bogatih elita i CIA-e kako bi gurali ljevičarske ideologije i uništili američku kulturu iznutra“.

Umjesto obrazovanja i političke svijesti, one poručuju djevojkama da „isključe mozak“ jer je „suludo stavljati bilo kakvu karijeru ispred braka”, da rade na „bezbrižnosti” (“whimsy-maxing”), „skaču u jezera, plivaju, trče po poljima i peku hljeb od prirodnog kvasca”. I da, najradikalnije među njima promovišu ideju „glasanja po domaćinstvu“ („household voting”) po kojoj porodica ima samo jedan glas, a taj glas automatski pripada “glavi kuće” – muškarcu.

O ovom fenomenu, ali i njegovim implikacijama u tradicionalnim društvima kakva su balkanska, razgovaramo sa Kristinom Bojanović, profesoricom filozofije i kulturologije na Humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica i istraživačicom, novinarkom i edukatorkom Hristinom Cvetinčanin Knežević.

Žena-uloga: Iscrpljenost zbog neravnopravne podela rada, ne emancipacije

Bojanović

Kako primjećuje Bojanović, „tradwife” kao ideologija se ne bavi ženom kao ontološkom i etičkom kategorijom, odnosno kao bićem, ne obraća se ženi u cjelini njenog identiteta, iskustva i smisla, već joj dodjeljuje vrlo ograničen broj uloga, smještenih unutar privatnog domena.

„Stoga je ključno kritički se otkloniti od takvih pokušaja. Iako svjedočimo da dotičnoj ideologiji podršku daje mnogo ljudi, njeno prisustvo je dobra prilika da se čovjek zapita postoji li izvan uloga ili je zaista zapao u toliko etičko-psihološko-sociološko beznađe da mu danas, nakon svih izvojevanih borbi za slobodu i dostojanstvo, uhljebljenje pružaju iskrivljena poimanja tzv. ispunjenog života i to kroz patvorene predstave na društvenim mrežama. Ovaj alarm mora biti osobito glasan, odjekujuć i upozoravajuć ženama: ideologija kazuje ‘tradwife’ a ne ‘tradwoman’, što znači budi supruga, majka, domaćica – obnašaj uloge. Trend je toliko ograničen da nema kapaciteta da pojmi da postoji žensko biće kao takvo, žena koja ima slobodu da ne prihvata uloge”, kaže Bojanović za “Ekipu”.

Cvetinčanin Knežević ukazuje da privlačnost „tradwife” sadržaja treba posmatrati kroz uslove u kojima žive žene, koje su na sudaru zahtjeva tržišta rada i patrijarhata – koji se, gle čuda, veoma često sasvim lijepo dopunjuju.

Od žene se očekuje da radi i zarađuje, dok se istovremeno podrazumeva da vodi računa o kući, djeci, roditeljima i svemu onome što omogućava da svakodnevni život funkcioniše. Kada se vrati sa posla, nju, dakle, čeka još jedna smjena.

„Prema istraživanju Republičkog zavoda za statistiku iz 2021/2022, žene u Srbiji u neplaćenom radu dnevno provedu prosječno četiri sata i devet minuta, a muškarci dva sata i tri minuta”, upozorava Cvetinčanin Knežević.

I u Crnoj Gori žene na neplaćene kućne poslove i brigu o članovima porodice troše gotovo dvostruko više vremena nego muškarci, pokazala je studija UNDP-a iz 2020.

Rad žena u domenu neplaćenog rada i njege u domaćinstvu premašio je rad muškaraca za 92 odsto, dok je novčana vrijednost takvog rada projektovana je na 122 miliona eura tokom samo tri mjeseca pandemije Covid-19. Pritom, dok je 11 odsto žena izjavilo da obično ne obavljaju nikakve poslove u kući, udio muškaraca koji su prijavili to isto iznosi 42 odsto.

„Ženi koja je toliko umorna da nema vremena ni da razmisli šta joj se događa obećanje jednostavnijeg života može da zvuči veoma primamljivo a ‘tradwife’ sadržaj upravo to obećava kroz slike toplog hleba, uredne kuće i porodičnog mira, oslanjajući se na falsifikovanu nostalgiju, odnosno na predstavu prošlosti iz koje su izbrisani težak rad, siromaštvo, zavisnost i odsustvo izbora. Problem nastaje kada se ženska iscrpljenost objašnjava emancipacijom, kao da je ženu umorilo to što ima prava, dok se neravnopravna podjela rada ostavlja potpuno netaknuta. Žena koja je premorena ima dobar razlog da želi drugačiji život, zbog čega je posebno problematično kada joj se kao izlaz ponudi povratak u odnos u kojem će njena sigurnost zavisiti od tuđe dobre volje”, ističe Cvetinčanin Knežević.

Trend dolazi na dobro pripremljen teren

Cvetinčanin Knežević

Iako se ne može precizno govoriti o rasprostranjenosti ovog fenomena bez sistematskog istraživanja, smatra da je važno da ga kod nas prepoznajemo i tamo gdje se ne koristi naziv „tradwife”.

Dovoljno je pogledati šta se očekuje od „prave žene“, „dobre supruge“ ili „požrtvovane majke“ da bismo videli koliko nam je ta ideologija već poznata.

„Mislim da ‘tradwife’ sadržaj u našem regionu nailazi na već pripremljen teren, gdje poznata očekivanja dobijaju novo pakovanje i dodatnu potvrdu da je upravo takav život ono čemu žene treba da teže”, kaže Cvetičanin Knežević.

Da je balkanski prostor, uključujući crnogorski, sa svim svojim uzusima, po duhu mjesto gdje pokret „tradwife“ može naići na odobravanje, s obzirom na patrijarhalni milje koji ga je oblikovao i uvriježene imperative namijenjene ženama, smatra Bojanović.

Ona ističe da je u tom kontekstu veoma važno napraviti razliku između tradicije, kao predanja i nasljeđa, i tradicionalizma kao svojevrsnog pomodarstva, vraćanja emancipacije „u rikverc“.

„Posrijedi je vrlo opasna i opominjuća redukcija: zaborav žene u ime njenih bioloških i socioloških potencijala. Pretvaranje žene u ulogu. Ta uloga je, doduše, katkad samonametnuta, i to treba priznati, ali je počesto (i prečesto) ishod očekivanja i zahtjeva društva”, kaže Bojanović.

Prema njenim riječima, razgovor o ovim pojavama nužno donosi i razmišljanje o osjećaju sreće i smisla.

„Nema sreće bez susreta sa sobom, s vlastitom unutrašnjošću, u introspekciji koja nije naprosto psihološke prirode. Donose li spoljašnje naznake sreće istinsku ispunjenost i da li se smisao ovaploćuje u zadatosti, očekivanjima i vrijednostima kojima se zaogrćemo a ne preispitujemo ih – neka su od pitanja koja bi svaki čovjek trebalo sebi da postavi. Nakon takve, zasigurno nimalo lake samorefleksije, domaći hrskavi hljeb, gumene bombone, topli doček i prateća estetizacija – drukčije će mirisati”, kaže Bojanović.

Sa izborenom slobodom dostojno i pažljivo rukovati

Bojanović podsjeća na čuvene žene u istoriji glavom su platile slobodu koju danas uživaju žene.

“Svojim epohalnim djelovanjem i pisanjem sprovele su podvig za koji im se ne može izreći dovoljno riječi divljenja i zahvalnosti, iako se on često zaboravlja, zanemaruje ili uzima zdravo za gotovo, naročito u današnje vrijeme. Sloboda da se bira jedna je od tekovina tog dragocjenog podviga, uključujući slobodu da se bude „tradwife“ i da se žene ušuškaju u tu poziciju”, ističe Bojanović.

Izbor zato, prema njenim riječima, treba poštovati, ne osuđivati, ne moralizovati, ne donositi vrednosne sudove, ukoliko je pozicija samovoljna, samoizabrana i autentična.

„Međutim, nekada je sloboda ogroman, teško nosiv teret. Kantovski rečeno, čovjek mora biti u stanju da bude slobodan; to pripada sferi autonomije volje i neraskidivo je vezano za umno ljudsko biće”, kaže Bojanović.

Naglašava i da nijedan trend, propaganda, ideologija, propovijed, besjeda, dobronamjerni ili zlonamjerni komentar, analiza i tumačenje neće moći da „probiju u biće dokgod ono sâmo ne spozna silu svojih mogućnosti”.

„Po mom mišljenju, slobodouman čovjek bi trebalo da se kreće naprijed, da osmišljava, razjašnjava, da se prepusti novom, ni na tren ne ispuštajući luču odgovornosti. Nazadovanje ili povratak na staro, iz kojeg su nas dobri duhovi prošlosti s mukom istrgnuli, možda za neke može djelovati romantično, ali može biti i upliv u tamninu u kojoj će se izgubiti budući naraštaji. Sa slobodom valja dostojno i pažljivo rukovati. Sloboda nije kasting za uloge”, poručuje ona.

Može li revolucija da dođe iz kuhinje?

Cvetičanin Knežević, između ostalog, od 2021. vodi Instagram stranicu „Feminizam iz teretane“, a od početka ove godine i video podcast „Feministička kuvarica“. Riječ je o platformama na kojima govori o stvarima koje živimo svakog dana, od toga ko je skuvao ručak i zapamtio sve porodične obaveze do toga ko uopšte ima pravo da bude umoran.

Prema njenim riječima, kada žene u tome prepoznaju svoj život, otvara se mogućnost da razgovaramo i o razlozima zbog kojih je taj život tako organizovan.

„Mislim da je to posebno važno na društvenim mrežama, koje omogućavaju da se trendovi i sadržaji neprekidno proizvode i distribuiraju, zajedno sa svim tim predstavama kako bi trebalo da izgledamo i da živimo. U tom beskonačnom nizu tuđih recepata za savršen život potreban nam je i prostor u kojem možemo iskreno da kažemo kako nam je, da se nasmejemo onome što prepoznajemo i da zajedno razmišljamo šta možemo da promijenimo”, navodi ona.

Stoga, kako ističe, moramo da krenemo od toga kakve mogućnosti žena zaista ima, jer pravo na izbor podrazumijeva i pravo da se predomislimo.

“Žena koja želi da se posveti domaćinstvu zaslužuje poštovanje, ekonomsku sigurnost i priznanje za svoj rad, kao i mogućnost da taj život promijeni ako joj više ne odgovara. Kada nema pristup novcu, podršku u brizi o djeci ili mogućnost da napusti odnos, važno je da se zapitamo koliko prostora za izbor uopšte ima. Zbog toga odgovor mora da obuhvati i ravnopravniju raspodelu kućnog rada, dostupne vrtiće, podršku u brizi o starijima i uslove rada od kojih možemo da živimo. Potreba žene da se odmori zaslužuje ozbiljan odgovor, jer iscrpljenost ne možemo da rešavamo tako što ćemo joj ponuditi novi razlog da se odriče sebe”.

Istovremeno, Cvetičanin Knežević ocjenjuje da ne treba da prepustimo „tradwife” pokretu stvari u kojima uživamo. Kada „tradwife” svedemo na slatku kecelju, retro kuhinju i pripremanje večere, pristajemo da se zadovoljstvo u kuvanju i brizi o drugima veže za ideologiju koja propisuje da je to ženska dužnost.

“Možemo da volimo da kuvamo i da istovremeno tražimo ravnopravnost, uključujući i vrlo konkretan dogovor o tome ko će posle da pospremi”, zaključuje ona.