Dok je porota u Masačusetsu ovog ljeta pokušavala da odgovori na pitanje da li je Lindzi Klensi bila krivično odgovorna kada je u januaru 2023. ubila svoje troje djece, druga vrsta suđenja odvijala se paralelno na internetu. Stotine hiljada ljudi pratile su prenos iz sudnice na TikToku, vraćale djelove svjedočenja, analizirale izraze lica i ponašanje članova porodice. Nastajale su teorije, “dokazi“ i alternativne verzije događaja.
U stvarnom postupku jedna činjenica nije bila sporna: Klensi je priznala da je ubila djecu. Spor se vodio oko njenog psihičkog stanja i krivične odgovornosti. Odbrana je tvrdila da je patila od postpartalne psihoze, dok je tužilaštvo smatralo da je postupala svjesno i namjerno. Suđenje je početkom septembra završeno bez presude, jer se porota nije mogla usaglasiti.
Na internetu se razvijala druga priča. Dio korisnika tvrdio je da možda Klensi uopšte nije ubila djecu i da je u sve mogao biti umiješan njen tadašnji suprug Patrik. Iako su nadzorne kamere i podaci sa telefona pokazivali da u vrijeme ubistava nije bio u kući, širile su se teorije da je mogao da počini zločin i osmisli alibi. Ni tužilaštvo, niti odbrana nijesu tvrdili da je Patrik ubica, ali to nije spriječilo internet da pokrene sopstvenu istragu.
Bilo bi pogrešno sve učesnike svesti na lovce na senzaciju. Dio interesovanja proizašao je iz pitanja koliko društvo ozbiljno shvata postpartalnu psihozu i mentalno zdravlje žena nakon porođaja. Problem je, međutim, nastao kada se empatija pretvorila u potragu za alternativnim krivcem.
Od true crime fanova do istražitelja
Za ovaj fenomen istraživači koriste termin “forensic fandom“. U radu „Playing Their Own Private Detectives: Digital Witnessing, Forensic Fandom and True Crime Narratives“, objavljenom 2025, Betan Džouns i Stef El Madavi kroz slučaj nestanka Britanke Nikol Buli pokazuju kako se publika iz posmatrača lako pretvara u učesnika istrage.
Buli je nestala u januaru 2023. dok je šetala psa pored rijeke. TikTokeri, Jutjuberi, samozvani detektivi, pa čak i ljudi koji su tvrdili da imaju paranormalne sposobnosti, počeli su da dolaze u selo u kojem je nestala, pretražuju teren i analiziraju njenog partnera, prijatelje i porodicu. Kada je tijelo pronađeno nekoliko nedjelja kasnije, zvanična istraga zaključila je da je smrt bila slučajna, ali je internet već proizveo svoje osumnjičene i motive.
Još ekstremniji primjer desio se poslije ubistva četvoro studenata Univerziteta Ajdaho 2022. Ešli Gilijard, TikTok kreatorka koja se predstavljala kao vidovnjakinja i stručnjakinja za tarot, optužila je profesoricu istorije Rebeku Skofild da je organizovala ubistva. Skofild nije poznavala ubijene, niti je imala veze sa zločinom. U februaru 2026. federalna porota naložila je Gilijard da joj isplati 10 miliona dolara odštete.
To je možda ekstreman primjer, ali je logika koja ga je proizvela svakodnevna i nije strana ni Balkanu. Nakon smrti kriminalca Fatona Hajrizija u Srbiji, TikTok video sa stotinama hiljada pregleda predstavljan je kao snimak policijske potjere i njegovog ubistva. Kasnije se pokazalo da je nastao mjesecima ranije tokom nepovezane policijske akcije u Rumuniji.
U Crnoj Gori slično se dogodilo nakon bjekstva Miloša Medenice. Kada su se na anonimnom nalogu na mreži X pojavili snimci muškarca koji je tvrdio da je Medenica, policija je saopštila da je riječ o sadržaju generisanom ili izmijenjenom uz pomoć vještačke inteligencije.
Javnosti, međutim, nije ponuđen jasan i provjerljiv forenzički nalaz. U tom vakuumu korisnici su počeli da analiziraju snimke kadar po kadar: uši, oblik glave, boju kože, mimiku, čak i način govora. Ono što bi u digitalnoj forenzici zahtijevalo originalni fajl, metapodatke i analizu izvora, pretvorilo se u kolektivno čitanje vizuelnih detalja.
Algoritam voli neizvjesnost
Istraživanje objavljeno 2026. godine u časopisu EPJ Data Science pokazalo je da TikTokov „For You“ algoritam relativno brzo pojačava sadržaj usklađen sa interesovanjima korisnika, već tokom prvih 200 odgledanih videa. Kako se interesovanje pojačava, smanjuje se raznovrsnost sadržaja kojem je korisnik izložen.
To postaje posebno zanimljivo kada je nečije “interesovanje“ neriješeno ubistvo. Misterija ima veliku prednost u ekonomiji pažnje, jer može da traje beskonačno. Svaki detalj može postati “trag“, svaka nedosljednost dovesti do nove teorije, a odsustvo odgovora postati dokaz da se nešto skriva.
Drugo istraživanje, objavljeno 2025. godien u The Communication Review, analiziralo je 19.382 TikTok videa i pokazalo da sadržaj sa elementima horora ostvaruje natprosječan angažman. Iako istraživanje nije bilo usmjereno na true crime, nalazi pomažu da se razumije zašto sadržaj zasnovan na misteriji, strahu i neizvjesnosti tako lako privlači pažnju.
Demokratizacija istrage
Bilo bi ipak prejednostavno reći da je problem u tome što se “obični ljudi igraju novinara i detektiva“.
Internet je zaista demokratizovao moćne istraživačke alate. Danas ne morate raditi u redakciji, policiji ili obavještajnoj službi da biste koristili javne baze podataka, analizirali godine nečijih objava ili geolocirali fotografiju.
Problem nije, dakle, u pristupu alatima, nego što internet zajedno sa njima nije demokratizovao i pravila odgovorne istrage.
Novinar koji ozbiljno optužuje nekoga za neko nepočinstvo zna šta znači imati nezavisne izvore, razlikovati sumnju od dokaza, tražiti odgovor osobe o kojoj piše, provjeriti dokument i kontekst, a zatim proći fact-check i uredničku kontrolu. Forensic fandom ništa od toga nema.
Kriminolozi koriste pojam “digital vigilantism“, odnosno digitalni vigilantizam, za situacije u kojima pojedinci ili grupe preko interneta pokušavaju da preuzmu ulogu institucija koje smatraju neefikasnim: identifikuju krivce, javno ih prozivaju i pokušavaju da sprovedu sopstvenu verziju pravde.
Međutim, kada ono što je počelo kao radoznalost preraste u kolektivno kažnjavanje bez pravila profesionalnog novinarstva i pravosuđa, forensic fandom prestaje da bude neobična internet subkultura. Publika postaje istražitelj, tužilac, novinar, urednik i distributer, i na kraju i porota, sve u isto vrijeme, a sumnja joj je važnija od dokaza.
Ne podsjeća li to na neke stare oblike javnog kažnjavanja? Na savremeni, digitalni lov na vještice?
A kako novinari gledaju na forensic fandom?
Novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Đurđa Radulović kaže da nepovjerenje prema institucijama može biti potpuno opravdano, ali da skeptičnost prema zvaničnoj verziji nije dokaz da je alternativna verzija tačna.
Radulović
,,Što je povjerenje manje, potreba za provjerom je veća. Najveći je problem što mnogi koji koriste savremene alate za istraživanje nijesu svjesni odgovornosti koju nosi objavljivanje nedovoljno provjerenih zaključka, naročito kada govorimo o stvarnim osobama. Novinar može imati sumnju, ali sumnja nije isto što i činjenica, a prije nego što nekoga javno povežemo sa krivičnim djelom moramo imati čvrste dokaze”, objašnjava Radulović.
Prema njenim riječima, na društvenim mrežama često vidimo obrnut proces od onoga koji bi trebalo da postoji u profesionalnom novinarstvu.
,,Umjesto da prvo prikupimo činjenice, pa onda formiramo zaključak, ljudi često prvo razviju teoriju, a zatim traže argumente koji je potvrđuju. Sve što se ne uklapa lako se zanemari. Posebno je opasno kada ni institucije ne daju dovoljno jasne informacije”, navodi Radulović i zaključuje: ,,Veliki dio posla u pravom istraživačkom novinarstvu sastoji se i u tome da znate kada neka informacija nije dovoljna za objavljivanje”.
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
