Dok novinarstvo u “centralnim” redakcija ima prednosti kao što su usavršavanje za pojedine teme, mogućnosti da “teret” podijelite sa kolegom ili koleginicom i da se osjetite kao dio tima, kad se izađe iz Podgorice, situacija postaje mnogo složenija. 

Mali broj crnogorskih redakcija danas ima dopisnike iz drugih gradova. A oni rade u drugačijim uslovima u odnosu na podgoričke kolege: dopisnici su uglavnom prepušteni sebi, događaji u njihovim gradova isključivo njihova obaveza, bez obzira na njihove afinitete i kompetencije, zadatke često ne mogu “podijeliti” sa kolegama, dok je pritisak sredine ogroman – sugrađani u njima vide jedinu vezu sa medijima, pa postaju svojevrsni call centri zajednice.  

Sagovornici magazina za mlade “Ekipa” su upravo dopisnici, koji nam objašnjavaju kako izgleda jedan njihov radni dan, ali i po čemu se njihov posao razlikuje od rada ostalih novinara. 

Dopisnik Radio televizije Crne Gore (RTCG) iz Nikšića i urednik dopisničke redakcije tog medija Darko Bulatović objašnjava da, u Podgorici postoji veći broj redakcija i u svakoj od njih određeni broj novinara koji rade isključivo teme za datu redakciju (na primjer: Jutarnji program, Mreža, Dnevnik, redakcija kulture etc.), dopisnici, u toku dana, nerijetko pokrivaju potrebe više redakcija, što, kako dodaje, zna biti prilično “izazovno, zahtjevno, naporno”. 

“Osim toga, dopisnici praktično nemaju radno vrijeme, uvijek su ‘na čekanju’, jer i poslije obavljenog posla može da ‘iskrsne’ novi zadatak i nema ko da ih odmijeni”, ukazuje on. 

Call centri građana 

Dopisnica Nezavisnog dnevnika “Vijesti” iz Bara Marija Pešić ističe da je dopisnik, odnosno dopisnica, redakcija u malom.

“Dok ‘centrala’, podijeljena u rubrike, izvještava o svim oblastima na nivou države, dopisnici to rade sami na lokalnom planu, iako teme kojima se bavimo najčešće prevazilaze granice opštine koju pokrivamo. Dobro je poznato da novinari nemaju radno vrijeme, da ih poziv obavezuje na neprestanu službu. Kod dopisnika je ta odgovornost i dužnost veća, jer ih građani u opštini u kojoj rade vide kao vezu s medijskim svijetom, s krovnim institucijama, s donosiocima odluka i svim narativima i političko-društevnim tokovima o kojima svakodnevno čitaju i gledaju, a čine im se daleki. Zato dopisnički posao zahtijeva neprestanu uključenost, službu zajednici koja nam je povjerena – a u kojoj smo, najčešće, i sami odrasli – lojalnost redakciji, sebi, građanima ali i profesionalizmu i drčnosti novinarskog poziva – što nije lako održati u gradu kojem nam je skoro pa svaka osoba makar poznata, ako je lično ne poznajemo”, kazala je Pešić. 

Kako dodaje, dopisnici građanima “služe kao ‘kol centar’”.

“Za njih smo Komunalna inspekcija, tužilaštvo, Uprava policije, opština, Vlada, građevinska, ekološka i svaka druga inspekcija, vatrogasna služba, sudski organi… Iza bezbroj telefonskih poziva s nepoznatih brojeva nikad ne znamo ‘gdje gori’: jesu li se komšije posvađale oko međe, je li neko nastradao, je li se obrušio neki objekat, je li neko uhapšen, je li stigla presuda, je li bio udes ili nova istraživačka priča o zdravstvu, ekologiji, politici, kriminalu i korupciji… Nekad su to i žalbe na račun radnika u marketu, upornih golubova koji prave problem na terasi, nezadovoljstvo zbog cijena magneta za frižider, gužve u saobraćaju ili bijes zbog kiropraktičarskih usluga”, rekla je u razgovoru za bilten. 

Pešić

Pešić ukazuje da su “dopisnici više nego drugi novinari, tu za građane, pa je to posve prirodno”. 

“Moj broj, makar u Baru, nema samo ko ga ne želi. Građanima smo često prvo i jedino iskustvo s medijima, što nosi veliku odgovornost jer, u zatrovanoj medijskoj pozorinici, želimo da im to iskustvo bude pozitivno, da ih ohranrimo na saradnju s medijima, da prijave problem, da damo do znanja da njihov glas vrijedi i da za njih uvijek ima prostora. Zato ti razgovori znaju da budu i predstavljanje novinarskog posla, jer ljudima objašnjavamo šta je to što mi radimo, koje su naše ingerencije i mogućnosti, posebno onda kad oni od nas očekuju brzo i jednostavno rješenje”, objašnjava ona. 

Bulatović, koji je bio novinar “na oba polja” (i dopisnik, I u “centrali”), ističe da mora priznati da je “redakcija deska prava košnica jer to podrazumjeva intenzivan proces kreiranja dnevno informativnih vijesti i centralne kao što je Dnevnik”. 

“Dopisnici ne učestvuju svakog dana u pravljenju priča za Dnevnik, ali tu su drugi formati, kao što su Jutarnji program za koji se svakodnevno rade prilozi, live uključenja sa terena ili iz lokalnih studija. Isti prinicip je i za emisiju Mreža koja je koncepcijski i zamišljena da bude svojevrstan kolaž priča iz gradova i Glavnog grada. Tu su opet uključenja, prilozi…snimatelji su često pomoć drugim redakcijama u smilu uštede resursa kada treba snimiti neki materijal i poslati centrali”, objašnjava Bulatović. 

Sagovornik magazina ukazuje da je, kao urednik, jedno vrijeme vodio “bitku” da pojasni kolegama – urednicima iz drugih redakcija koliko je teško jednom dopisniku i dopisnici obaviti sve tražene zadatke. 

“Razumijem da žele svi da imaju proizvod za svoj dio programa, ali jednostavno postave se prioriteti i tako selektujemo šta se pokriva”, rekao je Bulatović. 

Pešić dodaje da su “dopsinici ono što Amerikanci zovu ‘boots on the ground journalism’”, a čega u Crnoj Gori sve manje ima.

“A suština je novinarstva – teren, teren, teren. Razgovori po kućama, klupama, kafanama, plažama, šumama, parkinzima, lokalnoj skupštini, pločnicima i trotoarima”, poručuje ona, dodajući da su oni sami svoji fotoreproteri, logističari, obezbjeđenje i, kako to razvoj nalaže, kreatori sadržaja za društvene mreže. 

“Što u redakciji radi cijeli tim, najčešće radimo sami”, kazala je ona. 

Pešić: Logistika luksuz, suština u fokusu 

Pešić smatra da redakcije – i prepoznaju i ne prepoznaju probleme i logističke potrebe dopisnika. 

“Dio krivice za to snosimo i mi sami, jer smo se na uslove u kojima radimo potpuno navikli pa za nas nijesu neuobičajeni, niti imamo u vidu da je nekome od kolega možda lakše, kad su u pitanju tehničke stvari”, ocjenjuje ona. 

Prema njenim riječima, dopisnički posao nema luksuz bavljena logistikom jer se bavi suštinom. 

“Ljudi kojima su mediji daleka apstrakcija nam povjere svoj problem, bilo da se radi o njivom zdravlju i životnoj sredini, životu samom, domu, djetetu, ugroženim ljudskim pravima, poslu a do nas često dođu u onom momentu kad su iscrpili sve druge mogućnosti. Njihov problem, u tom trenutnku, za njih je cio svijet, pitanje života. Mi takvih slučajeva uvijek imamo nekoliko na tanjiru, pored svih dnevnih obaveza i redovnih poslova. U takvim okolnostima ni sami ne razmišljamo šta bi nam moglo ili ne bi moglo biti plaćeno, šta je naš a šta redakcijski trošak, pa mislimo samo o tome da niko ne ostane zakinut, da nijedna priča ne ostane neispričana, a da kvalitet ne trpi. Takav je, makar, moj pristup”, objašnjava Pešić. 

Kako naglašva, iako na kraju mjeseca novačnik pokaže ceh takvog doživljaja, dopisnički posao je najbolji pokazatelj toga da se novinarstvo ne radi, već živi.

“I da se neće obogatiti, niti dobro zaraditi, ko god se njime bavi onako kako treba, kako god pojedinci tumačili pravila novinarstva”, dodaje ona. 

Pešić ukazuje da, u poslu koji obavlja, neki aspekti ipak fale. 

“Ono što dopisnicima fali jeste socijalna i emotivna podrška. Kolege iz redakcije se sa svakog zadatka ili tokom njega, teškog ili ne, vraćaju kog ostalih i imaju priliku da podijele zanimljivosti, anegdote, probleme, strahove, smijeh ili poneki visoki ton… Kroz sve to mi prolazimo sami. Djeluje sitno, naspram svih gromadnih izazov posla, ali mislim da je najveće, jer zapravo znači razmumijevanje i podršku. Mi dobro znamo „ko gdje sjedi“, ko je u kojem dijelu grada, gdje nijesmo dobrodošli i gdje nas mogu dočekati opaske, dobacivanja, neprijatnosti ili gore. Grad u kojem živimo, zbog toga, postaje tijesan, a kako vrijeme prolazi, životi se samo sužavaju”, poručuje novinarka.  

Pešić ukazuje da pričaju o problemima I uspjesima ljudi iz cijele države. 

“Ljudi ne žive samo u Podgorici već i u Baru, Tivtu, Pljevljima, Kolašinu… Život se dešava svugdje, kilometrima daleko od zgrade Vlade i Skupštine, a tamo smo mi.  Kroz priče iz opština vidi se kako odluke centralizovane moći utiču na one koji zapravo žive u Crnoj Gori, a ne učestvuju u donošenju odluka. Vidi se kako zakoni i propisi, njihova (ne)implementacija, utiču na onoga za koga su doneseni i vidi se koliko institucije ne rade za građane”, poručuje ona. 

Dodaje da su svojim trudom dopisnici ojačali prisustvo lokalnih priča. 

“Naš posao je zbog toga dodatno težak ali neskromno mislim da smo svojim radom, makar u ‘Vijestima’, otvorili prostor da se priče iz opština čuju koliko i ‘glavne’, iako su često baš naše te koje su glavne. Upravo zbog toga dopsiničke priče nijesu lokalne – to su priče o životu u zemlji.  Takav pristup je prirodnim tokovima obrisao ‘lokalne granice’ našeg izvještavanja jer su naši gradovi domaćini državnih kompanija, institucija i službi čiji rad pratimo u stopu, a čije se poslovanje odnosi na državni budžet, ekonomiju i politiku”, objašnjava Pešić. 

Bulatović

Bulatović dodaje da uvijek postoji potreba da se prikaže život i problemi lokalnog stanovništva, ali da to mora biti urađeno tako da – priča o jednoj lokalnoj zajednici bude interesantna i korisna gledaocima ili stanovnicima nekog drugog mjesta. 

U centrali rubrike, na lokalu se mora znati sve 

Na pitanje šta bi trebalo promijeniti u pristupu prema dopisnicima, Pešić odgovara da, prije i iznad svega, treba promijeniti narativ i percepciju da je dopisnik ili dopisnica “kukali, mrčeni i izopšteni dio redakcije”. 

“Dopisnička mreža je, usudiću se da kažem, jedna od najjačih karika redakcije jer dopisnik je ujedno novinar ekonomije, politike, društva, crne hronike i svake druge rubrike pa samim tim mora znati sve, ili više, od onoga što zna novinar sa konkretnom matičnom rubrikom. Odavno je prošlo vrijeme u kojem je njihov doprinos, znanje, snalažljivost i izdržljivost trebalo da budu prepoznati za ono što jesu – nezamjenjivi. S tim bi došlo i sve ostalo”, smatra ona.

Pešić ističe da “titulu“ dopisnice s ponosom nosi jer joj je, prije skoro tri godine, sa svega 25 godina data na provjerenje jedna cijela opština, Bar kao treći najveći grad u državi po broju stanovnika. 

“Vatra u koju sam tada bačena kao ‘mlada novinarka’ (termin koji se najčešće pripisuje neiskustvu) dao mi je iskustvo, lekcije, znanje i trnovite ožiljke pretvorene u debelu kožu koju nijedna kancelarija, za mnogo duži period, ne bi mogla”, ukazuje. 

Bulatović: Video novinari budućnost profesije 

Bulatović ukazuje I da su posebna grupa dopisnika video novinari (mobilni novinari) obučeni da sami rade sve telefonima. On ih vidi kao budućnost dopisničkih mreža širom svijeta, a, prema njegovim riječima, TVCG je pionir na tom polju u regionu sa osam obučenih mobilnih novinara.

“To je nešto s čim se kolege u ‘glavnoj’ redakciji ne susrijeću toliko često, jer najčešće imaju posla s iskusnim političkim igračima, predstavnicima insitucija i etabliranim sagovornicima. Na nama je da onima, koje političari znaju da nazovu ‘obični građani’, predstavimo, prije svega, svoj posao a zatim ih, držeći za ruku, uvedemo u taj svijet, dobijemo povjerenje i njihovu lojalnost jer novinar vrijedi onoliko koliko njegovi izvori, kao i priča. I dok su glavaši i centar moći u Podgorici – priče su u gradovima, jer tamo su ljudi. A mi smo s njima”, rekao je u razgovoru za magazin. 

Kako je kazao, Javni servis je dosta ulagao u dopisničku mrežu u posljednjih pet godina, te da “uslovi za rad dopisnika nikad nisu bili bolji”. 

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).