Za neke građane odlazak u banku, poštu, apoteku ili zdravstvenu ustanovu predstavlja uobičajen dio svakodnevice. Za osobe sa invaliditetom, međutim, takve obaveze mogu zahtijevati dodatnu organizaciju, pomoć drugih, pa čak i odustajanje od odlaska na određeno mjesto.

Nepristupačne institucije, otežano kretanje, predrasude i ograničene mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje i dalje predstavljaju izazov za osobe sa invaliditetom. Iskustva Nade Matović iz Berana i Miloša Spaića, studenta i parasportiste sa potpunim oštećenjem vida, kao i nalazi na koje ukazuje Dragan Tepavčević iz NVO Ekvivalent, pokazuju da između formalno garantovanih prava i svakodnevnog života i dalje postoji značajan raskorak.

Pristupačnost se često poistovjećuje sa rampama i prilagođenim ulazima, ali ona podrazumijeva mnogo više: mogućnost samostalnog kretanja, korišćenja javnog prevoza, pristupa informacijama, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zaposlenju. Kada neki od tih uslova izostane, posljedice se ne ogledaju samo u otežanom kretanju već i u ograničenim mogućnostima za samostalan život i ravnopravno učešće u društvu.

Fizička pristupačnost: prepreke na svakom koraku

Nada Matović iz Berana, koja koristi invalidska kolica, svakodnevno se suočava sa izazovima koje mnogi građani ne primjećuju ili o njima ne razmišljaju.

„Život osoba koje koriste kolica u Beranama veoma je izazovan i težak, pun prepreka“, kaže Matović.

Matović

Kako objašnjava, brojne ustanove i objekti u Beranama nijesu pristupačni. Među njima je i zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova u Beranama, dok poseban problem predstavljaju apoteke i medicinske ordinacije kojima osobe koje koriste kolica često ne mogu samostalno da pristupe. Matović ističe postavljanje platforme u Polimskom muzeju kao značajan pozitivan korak, jer će osobama koje koriste kolica omogućiti pristup spratu i učešće u kulturnim dešavanjima.

„To će nam olakšati učešće u kulturnim dešavanjima u našem gradu“, ističe ona.

Probleme nepristupačnosti potvrđuje i istraživanje NVO Ekvivalent „Barijere u pristupu“ iz 2026. godine, koje je obuhvatilo 627 osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Prema procjenama iz istraživanja, približno 70–75 odsto ispitanika sa tjelesnim invaliditetom nailazilo je na prepreke na javnim površinama, dok je 80–85 odsto prijavilo prepreke u stambeno-poslovnim i finansijskim objektima. Ovi nalazi odnose se na poduzorak od 203 osobe sa tjelesnim invaliditetom. Problemi uključuju neuređene trotoare, neprilagođene ulaze, stepenice, liftove i sanitarne čvorove.

Prepreke su prisutne i u oblasti sporta i rekreacije. Prema procjenama iz istraživanja, približno 60–65 odsto ispitanika sa tjelesnim invaliditetom navelo je poteškoće u pristupu sportsko-rekreativnim objektima. Nepristupačni ulazi, svlačionice, bazeni i tribine ograničavaju mogućnosti za ravnopravno učešće u sportskim aktivnostima.

Istraživanje ukazuje i na psihološke i društvene aspekte nepristupačnosti. Među ispitanicima sa psihosocijalnim invaliditetom zabilježena su iskustva nesigurnosti, neprihvaćenosti i društvene isključenosti. Dio ispitanika izbjegava kulturne, sportske i druge aktivnosti, što se u izvještaju povezuje sa neprilagođenim sadržajima, društvenim očekivanjima i nedostatkom odgovarajuće podrške.

Dragan Tepavčević iz NVO Ekvivalent ukazuje na to da problem nije riješen samim postavljanjem rampe. Istraživanje koje je obuhvatilo 45 institucija pokazalo je da približno tri četvrtine navodi da ima rampu, dok je pristupačan lift sa odgovarajućom signalizacijom prisutan u približno trećini institucija. Međutim, ulazak u zgradu ne znači nužno i mogućnost samostalnog korišćenja svih prostorija i usluga. Prepreke mogu postojati na šalterima, u toaletima, unutrašnjim komunikacijama i prilikom pristupa informacijama.

Tepavčević

Tepavčević naglašava da se pristupačnost mora posmatrati kao cjelina, i to od mogućnosti da osoba bezbjedno stigne do objekta, uđe u njega, dobije potrebne informacije, do toga da samostalno obavi posao zbog kojeg je došla.

“Manje od polovine institucija obuhvaćenih istraživanjem ulagalo je u fizičku pristupačnost tokom prethodne četiri godine, dok značajan broj nema opredijeljena sredstva za te namjene. To ukazuje na potrebu za konkretnim planovima, budžetskim sredstvima i redovnim praćenjem rezultata”, kazao je Tepavčević.

Na probleme pristupačnosti posebno ukazuje i parasportista sa potpunim oštećenjem vida Miloš Spaić. On podsjeća da se pristupačnost često posmatra prvenstveno kroz fizičke prepreke, poput stepenica i rampi, iako takav pristup ne obuhvata potrebe svih osoba sa invaliditetom.

„Smatram da se u Crnoj Gori pristupačnost još uvijek previše posmatra kroz prizmu fizičkih barijera, prvenstveno stepenica i rampi. Međutim, ono što je pristupačno osobi koja koristi kolica ne mora nužno biti pristupačno osobi sa oštećenjem vida“, ističe Spaić.

Kako je kazao, osobama sa oštećenjem vida potrebni su taktilni i zvučni orijentiri, pristupačne informacije i bezbjedni uslovi kretanja.

„Poseban problem predstavlja javni prevoz, jer pristupačnost ne podrazumijeva samo mogućnost ulaska u vozilo, već i dostupnost informacija o linijama, stajalištima i pravcu kretanja“, navodi Spaić.

Od obećanja do konkretnih promjena

Za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom potrebno je više od deklarativne podrške inkluziji. Dragan Tepavčević iz NVO Ekvivalent ističe da organizacije osoba sa invaliditetom treba uključiti već u fazi planiranja i donošenja odluka, a ne tek nakon završetka radova ili usvajanja određenih rješenja. Njihovo učešće važno je i prilikom praćenja da li su planirane mjere zaista dale rezultate.

Posebno su važne redovne terenske kontrole, jasni rokovi za uklanjanje prepreka i odgovornost za neispunjavanje obaveza. Za Berane je potrebno sagledati trotoare, pješačke prelaze, prilaze javnim ustanovama i same objekte. Konkretne prepreke treba utvrditi procjenom lokacija i razgovorom sa osobama sa invaliditetom, a zatim odrediti prioritete, rokove i sredstva za njihovo uklanjanje.

„Bez mjerljivih rezultata, inkluzija prečesto ostaje samo lijepo formulisano obećanje“, ističe Spaić.

Parasport: prilagođavanje je uslov ravnopravnosti

Sport osobama sa invaliditetom pruža mogućnost za razvoj sposobnosti, postizanje rezultata, druženje i aktivno učešće u zajednici. Ipak, da bi se neko bavio sportom, nije dovoljno samo da postoji sportski objekat. Potrebni su pristupačan prostor, odgovarajući uslovi, stručna podrška i prilagođen trenažni proces.

Spaić

Miloš Spaić, koji se takmiči u bacanju kugle u kategoriji F11, ističe da rad sa sportistima sa potpunim oštećenjem vida zahtijeva poseban pristup.

„Kod sportista sa potpunim oštećenjem vida nije dovoljno obezbijediti samo prostor za trening. Neophodno je voditi računa o bezbjednom kretanju, orijentaciji i organizaciji samog trenažnog procesa“, objašnjava Spaić.

Kako je rekao, važna je i komunikacija jer trener treba riječima da objasni pokret i tehniku.

„Trener mora umjeti da pruži precizne instrukcije i da razumije način na koji sportista usvaja određenu tehniku bez vizuelnog prikaza. Sa sadašnjim trenerom imam zaista kvalitetnu saradnju, a za načine komunikacije zajedno učimo i unapređujemo taj sistem jer je to stvar lične percepcije i toga šta i kako kome odgovara, odnosno nema univerzalnog načina. Sportski rezultat ne nastaje samo zahvaljujući talentu i upornosti pojedinca. Iza ozbiljnog rezultata moraju stajati kvalitetan trenažni proces, stručna podrška, adekvatni uslovi i mogućnost redovnog učešća na takmičenjima“, ističe on.

Spaić naglašava da prilagođavanje uslova ne treba posmatrati kao privilegiju, već kao način da se sportistima sa invaliditetom omoguće ravnopravni uslovi za bavljenje sportom.

Zapošljavanje: posao, sigurnost i mogućnost napredovanja

Nada Matović ukazuje i na ograničene mogućnosti zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Kako navodi, zapošljavanje se često ostvaruje kroz projekte, ali takvi angažmani ne pružaju uvijek dugoročnu sigurnost.

„Mogućnosti zapošljavanja su veoma male. Zapošljavanje se uglavnom ostvaruje kroz projekte, a nama su potrebni zarada i dostojanstven život i nakon završetka projekta. Ipak, ni na taj način nijesmo u ravnopravnom položaju sa drugima. Naš invaliditet nije naša ličnost niti znači potpunu nesposobnost“, poručuje Matović.

Miloš Spaić ukazuje na to da se prepreke javljaju i prije samog zaposlenja, ali i tokom rada.

„Problem često nije u nedostatku sposobnosti, već u predrasudama poslodavaca, nepristupačnim softverskim rješenjima i nedovoljnoj spremnosti da se radno mjesto prilagodi. Suština nije samo u tome da osoba sa invaliditetom dobije posao, već da ima mogućnost profesionalnog razvoja, napredovanja i ostvarivanja zarade u skladu sa svojim znanjem i rezultatima. One mogu biti pravnici, profesori, menadžeri, preduzetnici, naučnici i rukovodioci institucija“, navodi on.

Važno je, međutim, da mjere podrške zapošljavanju daju stvarne i dugoročne rezultate. Spaić upozorava da subvencije ne smiju postati same sebi cilj, već moraju doprinositi stvaranju održivih radnih mjesta i povećanju stvarne zaposlenosti osoba sa invaliditetom.

Redakcija se povodom pitanja pristupačnosti za osobe sa invaliditetom obratila Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava Crne Gore i Opštini Berane. Međutim, do zaključenja ovog broja odgovori nijesu dostavljeni.

Projekat Digitalni kompas – Medijski radnici/e između medijske pismenosti, AI i DSA/DMA, koji realizuje Sindikat medija Crne Gore podržan je kroz program „Zaštita prava i promocija digitalnog građanstva: Crnogorski digitalni štit (MDS)“ koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa SHARE fondacijom, i u saradnji sa Agencijom za audiovizuelne medijske usluge, a uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama.

Sadržaj ovog videa isključiva je odgovornost Sinikata medija Crne Gore i ne odražava nužno stavove CGO-a, SHARE-a, AMU-a, Evropske unije ili Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama.