Pripadnici čikaške novinarske škole, koja je koncem 19. i tokom 20. vijeka služila kao neka vrsta boot camp-a za mlade istraživačke novinare, često su znali da kažu “Ako ti majka kaže da te voli, provjeri to”. Taj citat, nastao mnogo prije interneta, društvenih mreža i vještačke inteligencije, slikovitiji je i duhovitiji način da se prikaže jedno od osnovnih etičkih načela u novinarstvu, koje je nadživjelo brojne tehnološke promjene u redakcijama.

Od tada do danas, jednako sa ulica Čikaga i iz redakcije u Podgorici – istinitost, tačnost, uravnoteženost i nepristrasnost osnovna su načela etičkog izvještavanja.

Crnogorski novinari i novinarke od jula ove godine imaju revidirani Etički kodeks, prvi put izmijenjen nakon više od decenije. Novi dokument bavi se pomenutim univerzalnim standardima ali isto tako pokušava da odgovori i na dileme koje ranije nijesu postojale, poput upotrebe vještačke inteligencije.

O tome koliko je etika danas prisutna u redakcijama, ko odgovara kada vještačka inteligencija izmisli informaciju, ali i može li pravo na zaborav postati pravo na prekrajanje prošlosti, za Ekipu govori Jelena Martinović, dugogodišnja novinarka, urednica rubrike „Društvo“ u Pobjedi i saradnica Medijskog savjeta za samoregulaciju.

Ekipa: Četiri mjeseca su prošla od usvajanja najnovijeg revidiranog Kodeksa novinara i novinarki Crne Gore. Još je rano mjeriti njegove efekte, ali da li vam se čini da je uopšte dovoljno „stigao“ do novinara i redakcija? Da li se među kolegama o njemu razgovara i jeste li već primijetili da su neke od novih dilema koje Kodeks otvara postale tema u svakodnevnom radu?

Martinović: Stigao je, kao preporučena pošiljka: svi su potpisali da su je primili, a otvaranje je druga priča. Kao i sa “starim”. Kodeks se među novinarima najčešće čita u dva trenutka. Prvi je kad je nešto već objavljeno i neko se naljutio. Drugi je kad treba da se citira zbog kolege koji ga je prekršio. Rjeđe se otvara prije objave, a tad je najkorisniji. Ipak, postoji još uvijek dobra praksa da se kolege međusobno konsultuju kada naiđu ne neki problem koji i nakon višegodišnjeg bavljenja ovim poslom bude težak i na početku najčešće nerješiv. Crna Gora takođe može da se pohvali malim brojem medija koji kodeks krše konstantno i isijavaju govor mržnje, ali i manipulacije. Više je onih koji griješe, ne zlonamjerno, već iz neznanja. Ali to je druga priča i to je jednostavno ljudski faktor. Dobro je dok znamo da nešto ne znamo. O novim dilemama, naročito o vještačkoj inteligenciji, društvenim mrežama i pravu na zaborav, razgovara se. Ali čini mi se da je to nekako neobavezno, i uz kafu, što nekad bude i najkorisnije. Međutim, kodeks se kao obaveza često shvati kad stigne žalba ili tužba. Tri mjeseca su kratko vrijeme. Ipak, ako Kodeks ne uđe u redakcijsku rutinu u prvoj godini, ostaće lijep dokument da se zakitimo. On jeste u suštini toliko dobar da ukoliko bi se poštovao, ne bi smo imali problema sa medijskom pismenošću.

Ekipa: Ovaj Kodeks je donesen nakon više od deset godina od posljednje izmjene Kodeksa. Koja je izmjena nastala u tom periodu, a da je najviše uticala na svakodnevni rad novinara?

Martinović: Brzina. Nekad je rok za tekst bio ponoć, danas je rok „sad“, a često i „prije pet minuta“ ili “juče” . Uz to su društvene mreže postale izvor i ušle su u otvorenu trku sa medijima. Novinari znaju da to nijesu mediji, ali javnost sve više briše tu granicu. Danas su društvene mreže i jedini izvor, a ponekad i sagovornik koji ne odgovara na pozive, nego objavljuje status. PR timovi su počeli da nam šalju linkove, najčešće za X mrežu, koja je očigledno postala prvo mjesto informisanja.  Problem nije u tome što radimo brže. Problem je što se provjera nije ubrzala istim tempom, a što nije ni moguće. Kao ni rekacija novinara. I onda se javljaju neki novi oblici novinarstva na portalima, koji najčlešće liče na oglasne table, bez ikakvog konteksta. Objavjuju se vijesti i saopštenja bez bekgraunda, i konteksta. Gubi se umijeće lijepog pisanja, dobre rečenice, analize i promišljanja. Informacija je postala roba na koju se juriša, istina može da sačeka. Kao i pismenost i lijepo zanatasko umijeće riječi. Mašine mogu da mijenjaju mnoge poslove, ali je najžalosnije što sami novinari dopuštaju da postanu zamjenljivi, jer ne grade osoben stil.

Ekipa: Jedna od najvećih i najnovijih promjena svakako jeste vještačka inteligencija. Koje su, po Vama, najvažnije etičke dileme koje AI danas otvara pred novinarima i redakcijama?

Martinović: Prva je transparentnost: kad čitalac treba da zna da je tekst ili fotografiju napravila mašina. Kodeks je tu odmjeren i traži oznaku onda kada bi sadržaj mogao da zavede ili obmane javnost, a ne na svakom zarezu koji je ispravio alat. To je pametno i dobro jer se prepoznaje da je AI samo alat koji pomaže onome ko zna kako da ga koristi. U suprotnom bi oznaka AI na svemu brzo postala markica koju niko ne čita, kao ono upozorenje na kutijama cigara. Najvažnija stvar je provjera od strane čovjeka, novinara, urednika i svijest da mašina ne može da napiše tekst na zadatu temu. Može da pomogne da se napravi njegova konsturkcija, pomogne u prevodima, da pruži ideje za mogući korak dalje, da ga sredi gramatički i jezički i to je to. Novinar je onaj koji mora da zna material kojim barata u prste, da zna o čemu piše, da odredi fokus, ton, da ima ideju i da zna kako se ona sprovodi od početka do kraja. Mora da zna i da umije da provjeri. A to znači da je morao da se upozna sa gomilom dokumenata, materijala, da pita, da dobije dogovore, da se raspita… AI može da uštedi vrijeme i bude koristan ali ne umije da radi umjesto čovjeka. AI ne laže iz zlobe, nego jer je snishodljiv, istreniran je da se čovjek osjeća dobro i ponekad superiorno uz čuveni dogovor ”u pravu si” kada se uoči neka greška ili nedosljednost. I to je još jedan dokaz da je novinar tu glavni lik a ne taj saradnik koji radije izmisli nešto nego što kaže „ne znam“. Jedna od najozbilnijih stvari je i umijeće šta novinar sve ubacuje u te alate. Povjerljiv dokument, ime izvora ili neobjavljeni nacrt teksta mogu završiti na serveru za koji niko u redakciji ne zna gdje je. Zaštita izvora je jedno od rijetkih pravila koje je u ovom poslu svetinja. Ne smije da se uništi jer je nekome bilo muka da nešto sam iskuca ili mu je nešto trebalo brzo.

Ekipa: Ko je odgovoran kada AI „halucinira“, a greška završi u mediju – novinar koji ga je koristio, urednik ili redakcija koja nije imala pravila o njegovoj upotrebi?

Martinović: Halucinira mašina, a odgovara čovjek, i tu dileme nema i to nije samo zbog toga što je novi Kodeks presjekao raspravu, već jer je to jedino i logično i ispravno. Novinari i urednici su u potpunosti odgovorni za ono što objave, a ništa što je napravila ili dotjerala vještačka inteligencija ne smije izaći bez ljudske provjere. Novinar prije svega, jer urednik po prirodi stvari ne može da zna sve niti da poznaje neku oblast koju novinar godinama prati. To je jedan specifični odnos povjerenja i zajedičkog rada novinara i urednika jer je nemoguiće da urednik ide i tokom dana provjerava sve što je novinar napisao. Ako novinar koristi AI bez svijesti i spoznaje koje katastrofalne greške on može da napravi, on je stvarno i dosljedno kriv. Urednik je takođe kriv jer je samim prihvatanjem pozicije urednika priznao i prihvatio odgovornost i na kraju je glavni i odgovorni urednik takođe “kriv” jer mu je to u opisu posla. Zbog toga je novinarstvo profesija koja mora da počiva na velikom povjerenju u tom lancu, ali i u lancu redakcije koja nije postavila nikakva pravila, a takvih je, budimo iskreni, većina. Jer, u profesionalnom novinarstvu, “Rekao mi je Chat” je isto što i “Čuo sam u kafani”. Provjera i znanje nas štite i čine novinarima i ljudima.

Ekipa: Uvodi se i pravo na zaborav. Postoji li opasnost da se pravo na zaborav pretvori u alat kojim javne ličnosti pokušavaju da očiste internet od legitimnog novinarskog izvještavanja o svojoj prošlosti? Kako Kodeks štiti medije od toga?

Martinović: Opasnost postoji i nije teorijska. Pravo na zaborav napravljeno je za građanina kojeg je jedan tekst od prije petnaest godina trajno obilježio. Nije napravljeno za funkcionera kojem smeta sopstvena biografija. Političar koji je juče tražio glasove ne može sjutra da traži da ga internet zaboravi. Pravo na zaborav nije pravo na amneziju javnog interesa.

“Pravo na zaborav

Novinari i mediji mogu, na zahtjev određenog lica, djelimično ili potpuno ukloniti medijski sadržaj, lične ili druge podatke, ako njihovo dalje korišćenje predstavlja značajan i nesrazmjeran uticaj na privatnost i ugled te osobe, posebno zbog protoka vremena i gubitka relevantnosti. Ovakvi zahtjevi neće biti prihvaćeni kada postoji pretežan javni interes da se ti podaci zadrže.

Ove odredbe primjenjuju se na onlajn izdanja. U slučajevima kada su medijski sadržaj, lični ili drugi podaci uklonjeni, mora biti naznačeno da su uklonjeni na zahtjev konkretnog lica.

Uklanjanje takvih podataka odnosi se i na oznake (tagove) i druge elemente koje interni i eksterni pretraživači koriste u svrhu indeksiranja“

Ovo pravo na zaborav ima orvelovske primjese i ja tu lično vidim problem. Svi mi imamo u prošlosti nešto što bismo voljeli da izbrišemo, ali jednostavno ne ide. Ovdje se javlja i drugi problem, jer bi se javnosti moglo dogoditi da počne da razmišllja da neki tekst koji je objavljen ranije nije bio tačan, profesionalan i etičan jer što bi danas osoba kojoj ne odgovaraju neki grijesi mladosti, a koji nijesu nastali baš u mladosti, a svi ih imamo, tražila da dio njene istorije nestane. Javni interes mora da ostane ključan, a na redakciji i kolegijumima je da ga procijeni, i da ne popušta pod pritiscima oglašivača ili političara ili utocajnih moćnika, jer ako bude tako smiješi nam se „1984“.

Ekipa: Da li je najveći problem crnogorskog novinarstva nedostatak etičkih pravila ili njihova primjena?

Martinović: Primjena, bez dileme. Pravila imamo za Ligu šampiona, a igramo na livadi bez sudije, sa slučajno izabranim golmanom. Etika traži vrijeme: drugi poziv, treći izvor, još jedno čitanje. Vrijeme je upravo ono što male redakcije sa po dvoje-troje ljudi po rubrici nemaju. Nijedan kodeks ne može da nadoknadi loše plaćenog, preopterećenog novinara koji radi tri posla odjednom. To ne opravdava kršenje pravila, ali objašnjava zašto se dešava.

Ekipa: Po čemu ćemo znati da je ovaj revidirani Kodeks uspješno primijenjen?

Martinović: Kad ga budemo citirali prije objave, a ne poslije. Kad urednik na kolegijumu kaže „Ne može, to piše u Kodeksu“ i to bude kraj rasprave, a ne početak svađe. Kad čitaoci budu znali da Kodeks postoji i budu ga od nas tražili. I kad novinar koji ga se drži ne bude ispao spor, naivan i osrednji, nego jedini kojem se vjeruje.