Novinarstvo je profesija koja se ne završava uvijek sa radnim vremenom, naročito tokom intenzivnih i nepredvidivih političkih i drugih dešavanja u društvu. Od novinara se očekuje da budu stalno informisani, kao i da oblasti i teme koje prate imaju u malom prstu. 

Mnogi od nijh se vremenom i poistovjete sa svojim zanimanjem, pa im postane sastavni dio svakodnevnog života. 

To, upozoravaju sagovornici magazina za mlade „Ekipa“, može, pored ostalog, imati za posljedicu i profesionalno sagorijevanje (burnout).

Psihoterapeutkinja Dragana Đokić naglašava da je poznato da je veoma tanka nit između privatnog i poslovnog života.

Đokić

Ističe da je teško pronaći balans u eri tehnologije, instant komunikacije i „oduzimanja dozvole da budemo nedostupni“. 

„Kada svoje radne zadatke, probleme kompanije ili pojedinca ponesemo u privatni život mi tada ostajemo misaono i emocionalno zarobljeni u toj temi bez mogućnosti da budemo prisutni u trenutku. Kratkoročne posljedice su stresne reakcije, ruminiranje, fiziološke promjene. Dugoročne posljedice su moguće kako na emocionalnom i psihološkom, tako i na tjelesnom i fiziološkom nivou. Čovjek nije stvoren da radi. Stvoren je da živi i radi. Kada posao uđe u sve pore postojanja to ostavlja dugoročne posljedice poput burnouta, zdravstvenih problema i često promjena u načinu i kvalitetu života“, rekla je ona.

Matijašević: Profesionalna radoznalost je dio novinarstva 

Da novinari često imaju osjećaj da moraju biti stalno u toku usljed „straha“ da ne propuste bitnu informaciju smatra novinarka Nezavisnog dnevnika (ND) „Vijesti“ Biljana Matijašević. 

Dodatni pritisak, kaže ona, postoji jer novinar gradi odnos sa izvorima, pa ih je neophodno ispoštovati. 

„Dešava se da odgovorite na poziv ili poruku i kada formalno nijeste na poslu. To se ponekad prenese i na odmor. Ipak, smatram da treba postaviti granice, jer odmor gubi smisao ako ste sve vrijeme mentalno i profesionalno u redakciji“, rekla je Matijašević. 

Matijašević

Profesionalna radoznalost, ističe, dio je novinarstva i ne može se „uključiti i isključiti završetkom smjene“. 

„Ali stvarni rad počinje onog trenutka kada novinar više ne prati nešto samo iz interesovanja, već provjerava informacije, kontaktira izvore, odgovara urednicima, prati događaj zbog redakcije ili priprema materijal koji će biti objavljen. Tu već govorimo o radu, bez obzira na to da li se dešava u okviru formalnog radnog vremena. Ako novinar nakon smjene konkretno prati događaj, izvještava, piše tekst ili obavlja drugi zadatak po nalogu redakcije, to bi svakako trebalo da bude prepoznato kao rad. U praksi, međutim, samo praćenje vijesti ili povremeno odgovaranje na poruke najčešće se ne evidentira kao prekovremeni rad“, ističe Matijašević, dodajući da je „upravo tu granica prilično nejasna“.

Apostrofira da stalna dostupnost ipak može otežati pravljenje granice „između profesionalnog i privatnog života“: 

„Posebno ako postane pravilo, a ne izuzetak“. 

Klakor: Stalno dostupnost utiče na privatni život novinara  

Novinar Media biroa Petar Klakor kazao je „Ekipi“ da je novinarstvo kojim se on bavi drugačije od „tradicionalnog“: 

„Što se tiče posla baziram se samo na informacije o aktivnostima naših klijenata, ali zbog lične informisanosti i radoznalosti volim da ispratim najvažnije informacije sa portala ili da pogledam neku informativnu emisiju. Saživio sam se sa svojim poslom i prihvatio da je on sastavni dio mog života, te uvijek težim da budem dostupan i u toku sa svim što se dešava oko posla. Kada sam bio na odmoru zaista sam imao FOMO (fear of missing out – strah da nešto propuštate) i imao sam i tad potrebu da se uključujem oko posla i organizacije zadataka“, ističe Klakor.

Klakor

Iako nema konkretno radno vrijeme, kaže on, trudi se da iskoordiniše obaveze sa informisanošću. Ističe da stalna dostupnost novinara utiče na privatni život, ali i dodaje da mu to „ne smeta toliko“. 

„Onog trenutka kada mi se nagomila toliko obaveza da nemam ništa lijepo za sebe da isplaniram već postaje problem. To sve može da dovede do preopterećenosti, prevelike senzitivnosti, neraspoloženja i frustriranosti“, napominje Klakor.

Đokić: Burnout samo jedna od posljedica stalne dostupnosti 

Da se uloga novinarstva značajno izmijenila i da je ono, više nego ikada, postalo „borbeno polje“ smatra i Đokić. 

„Borba za informaciju, ekskluzivu, naslovnicu, preglede, udarni termin…  iz dana u dan. Uvijek je neka borba i kada se završi jedan radni dan, drugi počinje i najavljuje sve to ispočetka. Pomalo je to manir koji i menadžment forsira među kolegama. Posebno mladi novinar, koji prirodno želi da se dokaže i demonstrira svoje vještine, strahuje da bi mogao propustiti neku informaciju koja bi baš tada, u tom trenutku, mogla biti značajna za njegovu karijeru. To ih dalje smješta u jedan vrtlog iščekivanja, anksioznosti i trošenja svojih resursa više nego što je to potrebno“, objašnjava ona.

Đokić naglašava da je burnout samo jedna od posljedica takvog načina života. 

„Burnout kao sindrom podrazumijeva skup simptoma, na različim nivoima funkcionisanja. Međutim, nije svaka promjena ujedno i burnout. Osoba može doživjeti promjene u jednom segmentu, ali u drugom ne. Na primjer, problem sa štitnom žlijezdom, bolestima želuca, glavoboljama, ne mora biti burnout ali može biti posljedica prolongiranog stresa usljed izloženosti ovakvim uslovima rada“.

Ističe i da ne reaguju svi isto na takav način života: 

„Neko će reagovati psihosomatski, neko emocionalno, treća osoba bihevioralno. Ne postoji pravilo, ali i to kako će se odraziti zavisi od prethodnih iskustava, načina života, rezilijentnosti..“.

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).