“Najrevolucionarnija stvar koju čovjek može da uradi jeste da uvijek glasno kaže ono što se dešava”. Ta misao jedne od najistaknutijih revolucionarki 20. vijeka, Roze Luksemburg, i danas glasno odzvanja – u svijetu koji ljudska prava, humanizam i demokratiju ubrzano mijenja za “zakon jačeg”, autoritarizam i oligarhiju.

U trenucima kad je sve manje onih koji su spremni da javnosti predoče zašto je ideja dostojanstvenog života postala apstraktna, a sve više onih koji sa osmjehom na licu, u afektu „olako obećane brzine“, tvrde da će procesi raznoraznih integracija i alijansi biti ti koji će građaninu omogućiti da živi bolje – važno je podsjetiti na osobu koja je svoja uvjerenja platila životom.

Sagovornice „Ekipe“ ocjenjuju da je nasljeđe Luksemburg i danas neprijatno ljevici jer je podsjeća da jednakost ne može odvajati od slobode, niti borbu za socijalnu pravdu od otpora ratu i militarizmu, kao i da Rozino shvatanje socijalizma nije bilo samo mjerenje ekonomskih parametara, nego i emancipacija radničke klase, zdravstvena zaštita, antiimperijalna spoljna politika, očuvana priroda, slobodno vrijeme, kultura i umjetnost, nezagađen vazduh…

Socijalizam ili barbarizam

Luksemburg je u svom djelu iz 1913. godine, „Akumulacija kapitala“ navela da je kapitalizam ekonomska osnova za imperijalizam i militarizam, dok je u „Junijevom pamfletu“ (1915. godine), pisala da je javnost suočena s izborom – socijalizam ili barbarizam.

Upitana koliko su danas istinite te teze, filozofkinja Slađana Kavarić Mandić odgovorila je da je glavna odlika današnjeg svijeta to da ne funkcioniše u kategorijama istinitog i neistinitog.

„… Jer je istina postala stvar perspektive i proizvoljnog ocjenjivanja činjenica kroz nacionalne interese i korist krupnog kapitala, što se u konačnici svodi na imperijalne pretenzije i zahtjeve najmoćnijih”, rekla je ona “Ekipi”.

Kavarić Mandić

Kavarić Mandić je ocijenila da devalvacija istine i obezvređivanje od istine neodovojivih vrijednosti poput pravde, slobode, solidarnosti, jednakosti, te čitavog niza prava koja su osnova socijalističke misli – a ona se krše jer se relativizuju s obzirom na geografsku i kulturološku perspektivu – govori upravo da se barbarizam živi.

„Ili još gore – neprestano ubjeđivanje da osvajamo slobodu, što samo pojačava stepen barbarizma”, podvukla je ona.

Feministkinja Ervina Dabižinović ukazala je da Rozine teze ostaju važne jer njima traži da iza govora o nacionalnom interesu, bezbjednosti i napretku javnost prepozna interese kapitala. Navela je da kapitalizam nije jedini uzrok ratova, ali i da se veza ekonomske ekspanzije, državne sile i militarizma ne može zanemariti: ko otima resurse, ko zarađuje na naoružavanju, ko plaća životom.

„Socijalizam ili barbarizam čitam kao upozorenje da tehnički napredak ne garantuje humanije društvo. Varvarstvo/nasilje može biti tehnološki usavršeno i uredno opravdano državnim interesom“, rekla je ona „Ekipi“.

Kritičarka staljinizma, iako ga nije doživjela

Roza je bila pionirka demokratskog socijalizma, a čitavog života odbijala je sve vrste dogmatizma i kampizma. Bila je veliki pristalica Oktobarske revolucije u Rusiji, a potom i kritičar ponašanja boljševika nakon što su konsolidovali vlast, braneći demokratske vrijednosti poput slobode okupljanja i slobode štampe.

“Sloboda samo za pristalice vlade, samo za članove jedne partije – koliko god da je brojna – uopšte nije sloboda. Sloboda je uvek i isključivo sloboda za onoga ko misli drugačije… Bez opštih izbora, bez bezuslovne slobode štampe i okupljanja, bez slobodne borbe mišljenja, život u svakoj javnoj instituciji zamire, postaje karikatura samog sebe, a birokratija se uzdiže kao jedini odlučujući faktor”, pisala je ona.

Na pitanje šta bi Luksemburg mislila o današnjim režimima koji se pozivaju na ljevicu, a funckionišu kao “državno-kapitalističke” zemlje – poput onoga u Kini, Slađana Kavarić Mandić je odgovorila da se čini da takvi režimi sa socijalizmom, kako ga misli Roza Luksemburg, nemaju gotovo nikakve veze.

Napomenula je da se neke zemlje, poput Kine, nerijetko pogrešno nazivaju socijalističkim ili čak komunističkim, ali da to ne znači da se u nekim aspektima, ponajprije privrednim, u Kini ne mogu prepoznati elementi koji se u izvjesnom smislu mogu smatrati socijalističkim.

“Poput smanjenja stope siromaštva sa 88 odsto na 6,5 odsto, visokog procenta obrazovanog stanovništva, državne zaštite poljoprivredne proizvodnje, neprivatizovanog bankarskog sektora, državnog vlasništva u strateškim oblastima i sl.”, podsjetila je sagovornica.

No, Kavarić Mandić ističe da bi Luksemburg zamjerila da je nedopustivo na osnovu samo mahom ekonomskih parametara određivati stepen socijalizma, navodeći da socijalizam nije samo etatizam, nego i demografija, smanjene jaza između bogatih i siromašnih, emancipacija radničke klase, zdravstvena zaštita, antiimperijalna spoljna politika, očuvana priroda, slobodo vrijeme, kultura i umjetnost, nezagađen zrak…

Ervina Dabižinović je kazala da je Roza podržavala Oktobarsku revoluciju, ali da nije prihvatala da cilj opravdava gušenje političkog života, dodajući da je Luksemburg upozorila da vlast partijskog vrha ne smije zamijeniti učešće radništva, pa da njena kritika prethodi staljinizmu, koji nije doživjela.

Dabižinović je navela da je Luksemburg slobodu shvatala kao slobodu za onoga ko misli drugačije, te da je odbijala centralizam, ocijenivši da je to danas neprijatno, jer čak i kad se javnost buni protiv „velikog tate“, teško se snalazi bez njega.

„Zato naziv kojim se režim predstavlja ne može biti mjerilo njegove emancipatorske politike. Za Kinu je pitanje mogu li radnice i radnici nezavisno da se organizuju i suprotstave državi i poslodavcima. Ogromno smanjenje siromaštva treba priznati, ali ono nije opravdanje za represiju, niti dokaz da radništvo upravlja društvom“, naglasila je sagovornica.

Antiimperijalizam i totalitarni režimi

Roza je rođena 1871. godine u Poljskoj, koja je tad bila “pod čizmom” carske Rusije. Odrastala je u sekularnoj jevrejskoj porodici, a u ranoj mladosti pokazala je zainteresovanost za progresivne socijalističke ideje. Bila je dio studentskih grupa povezanih s revolucionarnom partijom “Proleterijat”, a sa 18 godine bila je primorana da napusti Poljsku zbog svoje političke aktivnosti.

Krajem 19. vijeka preselila se u Berlin, gdje je postala članica Socijaldemokratske partije (SDP) Njemačke. Zbog antiratnog stava, većinu Prvog svjetskog rata provela je u zatvoru, odakle je puštena u novembru 1918, za vrijeme revolucije u Njemačkoj.

U januaru 1919. učestvovala je u Spartakističkom ustanku u Berlinu, a nakon njegovog sloma, pripadnici desničarske paravojne formacije “Frajkor” zarobili su je i potom mučki ubili.

Današnje geopolitičke okolnosti, kao i tadašnje, često diktiraju nezgodan izbor prioriteta – da li bi to trebalo da bude borba protiv imperijalizma, pa makar to značilo i stajanje uz totalitarne režime, ili bi fokus trebalo da bude na međunarodnoj solidarnosti radničke klase?

Dva današnja primjera koja najbolje ilustruju taj „izbor“ su rat koji su Sjedinjene Američke Države (SAD) i Izrael pokrenuli protiv Irana, kao i otmica venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura i napad na Karakas koji je izveo Vašington.

Iako su oba poteza jasni primjeri imperijalističke politike, „odbrana“ Teherena i Venecuele je krajnje otežana nedemokratskim i totalitarnim karakterom tamošnjih vlasti.

Dabižinović

Ervina Dabižinović rekla je da ne prihvata da protivljenje imperijalizmu znači ćutanje pred represijom neke druge vlasti, pojašnjavajući da antiimperijalizam koji opravdava „savezničku“ državu napušta ljude koje navodno brani, kao i da međunarodna radnička solidarnost nije njegova suprotnost.

Dabižinović je podsjetila da se Luksemburg suprotstavila podršci njemačke socijaldemokratije ratu 1914. – odbivši tako nacionalno svrstavanje i kad ga je prihvatila njena partija.

„Iz feminističke mirovne perspektive dodajem pitanje: čiji neplaćeni rad održava život dok se odlučuje o naoružanju“, upitala je ona.

Sagovornica je konstatovala da mlade ne bi trebalo učiti izboru moćnog zaštitnika, već samostalnom prosuđivanju i organizovanju.

„Roza je ubijena jer je njena riječ imala uticaj. U razgovoru o njoj u ANIMI – Centru za žensko i mirovno obrazovanje, povodom 8. marta,  govorile smo o tome da danas riječ često nema težinu, da je misao postala bezopasna jer je niko ne sluša, i da u Crnoj Gori nije najveći problem pravo da se misli drugačije, nego sloboda da se to kaže: sputavaju je autocenzura, konformizam i strah za egzistenciju. Zato je pitanje ‘ko ima koristi od našeg ćutanja?’ za mlade neposredno, kao i stanovanje i nesiguran rad“, poručila je Dabižinović.

Slađana Kavarić Mandić navodi da se biranje između imperijalizma ili totalitarnih režima čini nedostojnim, jer u stvari isključuje izbor, a time dokida i mogućnost slobode.

Ona je ocijenila da je borba protiv imperijalizma jedan od osnovnih socijalističkih i humanističkih zahtjeva, te da je to neophodan uslov izgradnje solidarnijeg, pravednijeg i antiratno orijentisanog društva.

„Borba protiv imperijalizma u sebi sadrži i otpor prema nacionalizmu, rasizmu, ali i klasnoj dominaciji koja je osnov svih drugih nejednakosti na kojima se bazira otpor ili nepovjerenje prema (drugačijem) drugom”, navela je ona.

Rozino nasljeđe i moderna „ljevica”

Kako danas, više od vijeka nakon njene smrti, izgleda nasljeđe Roze Luksemburg i koliko mejnstrim lijeve partije u Evropi danas zastupaju njene ideje?

Slađana Kavarić Mandić smatra da bi se teško moglo reći da u današnjem vremenu bilo ko, igdje na svijetu politički zastupa ideje Roze Luksemburg ili bilo kog drugog socijalističkog teoretičara.

Ona je ocijenila da svijet kom javnost svjedoči odlikuju,  s jedne strane lažne mogućnosti koje završavaju u paradoksu slobode – ona se uvijek čini prisutnom, dok se istovremeno potpuno poništava – a sa druge strane militarističko ustrojstvo koje dok brani prava jednih nišani ka osnovnim pravima drugih, pozivajući se na civilizacijske tekovine koje se uvijek tumače u korist jačeg, moćnijeg i naoružanijeg.

„U takvom svijetu kadikad bljesne neki tračak socijalističkog, solidarnog i antimilitarnog, ali nijesam sklona promatrati te sporadične dobre primjere kao rješenje neoliberalne krize. To su samo mala slobodna ostrva u moru neoliberalizma, male teritorije otpora koje čine da vjerujemo da je drugačiji svijet moguć. Ti marginalni primjeri su naše konkretne utopije u jednom posve poremećenom svjetskom poretku u kojem izumiru sve vrijednosti”, navela je Kavarić Mandić.

Ervina Dabižinović konstatovala je da je Rozino nasljeđe i danasneprijatno ljevici jer je podsjeća da jednakost ne može odvajati od slobode, niti borbu za socijalnu pravdu od otpora ratu i militarizmu.

Ukazala je da je dio socijaldemokratije prihvatio tržišna pravila, pa se uglavnom bavi ublažavanjem posljedica nejednakosti, umjesto mijenjanjem odnosa koji je stvaraju.

„Drugom dijelu ljevice, koji partiju ili državu stavlja iznad ljudi u čije ime govori, smetalo je njeno insistiranje na slobodi i samostalnom organizovanju radništva“, podvukla je sagovornica.

Dabižinović je istakla da su Luksembrug 1919. ubili pripadnici „Frajkora“, paravojnih jedinica na koje se oslanjala socijaldemokratska vlada, dodajući da je nisu ubili njeni boljševički kritičari, već da je stradala je kao revolucionarka i protivnica rata, a ne zbog kritike Vladimira Lenjina i odbrane slobode unutar revolucije.

„Lakše je obilježavati njene godišnjice nego ozbiljno prihvatiti pitanja koja je postavljala. To ne znači da je imala odgovor na sve. Bila je revolucionarka koja se borila za prevazilaženje kapitalizma i socijalističko društvo u kojem su sloboda i jednakost neodvojive. Kad je danas predstavljamo samo kroz nekoliko lijepih i svima prihvatljivih poruka, gubimo upravo ono zbog čega nam je i dalje potrebna: oštrinu njene kritike i zahtjev da slobodu, jednakost i otpor ratu branimo zajedno“, poručila je Dabižinović.

Mask, Til i tehnofeudalizam

Rozina pisanja upozoravala su na enormno bogaćenje i veliki jaz između bogatih i siromašnih, pa se stoga postavlja pitanja kako bi ona danas gledala na tehnofeudalce poput Ilona Maska ili Pitera Tila. 

Mask i Til su se obogatili stvarajući „Pejpal“, a potom su krenuli različitim putevima, da bi danas opet bili na istoj misiji. Koristeći svoje bogatstvo, utiču na američku politiku, kako njihovim kompanijama bile omogućene poreske olakšice, pa i javni novac za istraživanja, istovremeno promovišući opasne krajnje desne ideologije.

Obojica su pioniri razvoja vještačke inteligencije u ratne svrhe, protive se i značajno otežavaju formiranje sindikata u kompanije koje vode, a zdušno podržavaju republikanske političare koji promovišu etnonacionalizam.

Na pitanje kako bi Luksemburg danas gledala na Maska i Tila, Ervina Dabižinović je odgovorila da ne zna šta bi Roza rekla o njima, ali da iz njene kritike postavlja pitanje: „kako se privatno bogatstvo pretvara u vlast nad javnim životom, nad komunikacijom, radom i informacijama, o kojoj ljudi na koje se ona odnosi nemaju uticaja?“

Dabižinović je ocijenila da tehnofeudalizam ne smije da zamagli odnose vlasništva, rada i profita, te da problem nije isključivo u ličnostima i njihovom odnosu prema vlastitoj moći, nego u sistemu koji dopušta takvu koncentraciju moći.

„Rješenje nije dobra volja milijardera, već ograničavanje te moći i javna kontrola“, podvukla je ona.

Slađana Kavarić Mandić kaže da bi Roza Luksemburg današnje tehnofeudalce gledala kroz trijumf degeneracije, pustošenja i potpune suprotnosti njenoj ideji spontanosti, koja je  podrazumijevala stvaralačku slobodu, a koju bi danas morala usprotiviti neograničenom bogaćenju, vještačkoj inteligenciji, strahu od slobode i želji za dominacijom.

Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).