Ako u redakciji vidite da neko dobro koristi digitalne alate, jasno postavlja granice i nije spreman za kompromise, pretpostvite da je pripadnik ili pripadnica generacije Z. Sa druge strane, strog i rigidan pristup, zatvorenost i rad koji ne poznaje radno vrijeme pripisuje se starijoj generaciji milenijalaca. Da li je su te razlike baš toliko očigledne pitali smo sagovornice “Ekipe”, koje pripadaju različitim generacijama.

Milenijalcima se smatra generacija rođena od 1981. do 1996. godine, a karakteriše ih odrastanje uz razvoj interneta, prelazak iz analognog u digitalni svijet i veći fokus na obrazovanje, iskustvo i balans posla i života, dok su Gen Z oni rođeni između 1997. i 2012., koji su potpuno odrasli u digitalnom dobu, uveliko su povezani sa društvenim mrežama, informacije su im brzo dostupne i i lako mijenjaju poslovno okruženje. Ipak, psihološkinja Adrijana Pejaković ističe da razlike između ovih generacija nijesu pitanje radne etike ili karaktera, već odraz iskustva, jednih koji su najprije učili da vjeruju sistemu i drugih koji su najprije naučili da u njega sumnjaju.

Iako se uglavnom Gen Z smatraju digitalnim urođenicima, Pejaković naglašava da su milenijalci takođe digitalni urođenici, prva generacija koja je odrasla uz internet, računare i društvene mreže, ali u svijetu u kojem tehnologija još nije bila stalno u džepu, niti im je kako kaže, život bio javni performans.

“Oni su učili digitalno, ali su socijalno sazrijevali sporije, uz ideju da se stvari grade korak po korak i da sistem, uprkos manama, ipak funkcioniše. Gen Z je, s druge strane, odrasla u svijetu u kojem su ekonomske krize, terorizam i globalna nesigurnost bili dio svakodnevice, a ne istorijske fusnote. Izgleda da su zbog toga oni realističniji, oprezniji i manje skloni iluzijama o nekoj dugoročnoj stabilnost”, kazala je Pejaković, dodajući da je ključna razlika u tome što su milenijalci pamtili vrijeme prije stalne dostupnosti, dok Gen Z gotovo i nema iskustvo psihološke tišine bez ekrana ili nedostupnosti.

Redakcija kroz prizmu generacijskih razlika

Kada je u pitanju odnos u redakciji, novinarka Nove M i pripadnica generacije Z Danica Bogdanović ističe da razlike između generacija postoje, ali ih vidi kao međusobnu dopunu u radu, a ne kao izvor sukoba.

“Milenijalci su me učili osnovama posla, odnosno važnosti provjere informacija, odgovornosti prema javnosti, hijerarhiji u redakciji i svemu šta novinarstvo zahtijeva. Od njih sam naučila da brzina nikada ne smije biti ispred tačnosti. Sa druge strane, generacija donosi drugačiji pristup radu. Mi smo odrastali uz digitalne tehnologije, društvene mreže, pa brže prepoznajemo trendove, lakše kotistimo nove alate i spremniji smo da eksperimentišemo sa načinima prezentacije sadržaja. Vremenom se desilo da sam, radeći uz milenijalce, počela i ja njima da približavam nove platforme i alate”, kaža Bogdanović.

Njena koleginica, novinarka Televizije Vijesti i pripadnica milenijalaca Tijana Pravilović, takođe primjećuje razlike među generacijama, posebno kada je riječ o pristupu poslu i svakodnevnom radu u redakciji.

“Mislim da mlađa generacija ima mnogo opušteniji odnos prema poslu i da mnogo više cijeni svoj rad nego što smo mi to radili i radimo. Ja i dalje učim da postavim tu granicu, da kad dođem kući da ja više nisam novinarka”, kaže Pravilović.

Studija Univerziteta Kalifornija pod nazivom „Da li ste spremni za Generaciju Z na radnom mjestu?“  navodi da je odnos Gen Z prema poslu često obilježen nerealnim očekivanjima i nižim nivoom posvećenosti, što se dovodi u vezu sa manjkom ranog radnog iskustva i idealizovanom slikom o radnom okruženju. Bogdanović, međutim, ne dijeli ovakvo viđenje svoje generacije.

“Što se tiče hijerarhije i pravila, ne mislim da generacija Z ima manje poštovanja prema njima.  Ako pravila doprinose kvalitetu rada i profesionalnosti, smatram da su neophodna. Ali kako tehnologija sve više napreduje, rekla bih da smo mi danas otvoreniji da preispitujemo ustaljene modele rada, i mijenjamo ih na bolje”, kaže ona.

Pejaković takođe ističe da u poslu stariji često doživljavaju mlađe kao nelojalne i nestrpljive, dok mlađi starije vide kao rigidne i zatvorene za promjene.

“Meni se čini da su ove pretpostavke zapravo odbrambeni mehanizmi, jer je lakše etiketirati nego priznati sopstvenu nesigurnost. Stariji se često plaše da će njihovo iskustvo izgubiti vrijednost, dok se mlađi plaše da će biti potrošeni prije nego što uopšte stignu do stabilnosti”, kaže ona.

Pomenuta studija ukazuje i na to da je odnos Gen Z prema poslu često praćen povišenim nivoom stresa, anksioznosti i nesigurnosti u radnom okruženju, što može povećati rizik od profesionalnog sagorijevanja i odustajanja od liderskih odgovornosti.

Pejaković smatra da i starije generacije često pregore na poslu, ali nemaju “jezika” da to objasne, dok mlađe generacije imaju “jezik”, ali često nemaju strukturu koja bi ih zaštitila.

“Milenijalci su često odrasli uz poruku da je umor normalan i da se „život ne pita da li ti je teško“, dok Gen Z ranije i otvorenije govori o granicama i mentalnom zdravlju. Izgleda da razlika nije u tome ko više pati, već ko ima dozvolu da to kaže naglas”, kaže ona.

Tehnologija kao linija razdvajanja i povezivanja generacija

Kada je u pitanju razliku u upotrebi tehnologije, Bogdanović smatra da je Gen Z prva generacija koja je rano djetinstvo provela uz društvene mreže i da su naučili da tehnologiju doživljavaju kao alat, a ne kao nešto spektakularno ili novo.

“Za mene nove tehnologije u redakciji znače brzinu, veću dostupnost informacija, mogućnost da sadržaj prilagodimo različitim platformama ali, što da ne, i kreativnost. Tehnička pismenost je sigurno nešto u čemu Gen Z novinari imaju prednost nad starijim kolegama ali isto tako mislim da ništa ne može zamijeniti osnovne novinarske principe”, ističe Bogdanović.

Pravilović smatra da su milenijalci generacija koja je na polovini života počela intenzivno i kontinuirano da koristi tehnologiju.

“Nismo kao što su bile generacija prije nas, a ovi poslije nas su bukvalno porasli sa novim tehnologijama”,  kaže ona.

Vještačka inteligencije samo kao alat

Tema upotrebe vještačke inteligencije u redakcijama postaje sve aktuelnija, a naše sagovornice ističu da je već koriste i da im olakšava posao.

“Nama u redakciji je dugo trebalo da steknemo povjerenje u AI alate i upravo je prvo krenula da ih koristi mladja generacija dok su stariji bili skeptični, radoznali ali i obazrivi zbog svega što se može čuti u javnosti u njima. Ja ih lično koristim za predloge strukture teksta ili pronalaženje dodatnih uglova priče”, kaže Bogdanović.

Pravilović posebnu prednost vještačke inteligencije u svom radu vidi u njenoj upotrebi za izradu transkripata.

“Odnedavno imamo u televiziji aplikaciju koja nam video i audio sadržaj pretvara u tekst. I to zaista pomaže, jer jednostavno ti sve prevede u tekst i ti imaš tu sve nekako ispred sebe i mnogo lakše onda možeš, iako ćeš ti to svakako da preslušaš, ali kad je neki duži događaj, neki odbor, neka višesatna skupština, zaista znači da ti odmah sve to imaš vidljivo i mnogo će vremena da uštedi”, kaže ona.

Pejaković smatra da vještačka inteligencija kod mlađih generacija često podstiče radoznalost i osjećaj kontrole, dok kod starijih može izazvati strah od zamjenjivosti, pri čemu se milenijalci nalaze između te dvije krajnosti - dovoljno su tehnološki pismeni da prepoznaju njen potencijal, ali i dovoljno iskusni da uoče moguće prijetnje.

Ipak, kada je riječ o mentalnom zdravlju, ona ističe da će u kontekstu vještačke inteligencije ono manje zavisiti od same tehnologije, a više od toga u kojoj mjeri će ljudi imati osjećaj da su i dalje potrebni i nezamjenjivi.

“Ako se malo našalimo, problem nije što AI zna previše, već što ljudi sve češće imaju osjećaj da vrijede premalo. A to nije tačno jer ljudi vrijede uvjek i svuda, samo je pitanje kako sistem koristi njihov potencijal. AI je, makar za sada, samo alat koji omogućava ljudima da se lakše snađu ali ne može zamijeniti ljude, niti treba”, kaže Pejaković.

Iako pripadnice dvije različite generacije, naše sagovornice saglasne su da, makar kada je riječ o novinarskom poslu, vještačka inteligencija ne može zamijeniti čovjeka.

“Vještačka inteligencija može da nam pomogne, ali ako dođemo do toga da nam ona piše priloge gdje je onda taj ljudski moment, ta emocija, taj lični pečat. Onda ne znam, koja je budućnost novinarstva”, zaključuje Pravilović.