Kamera, crtež film ili javni gest u određenom trenutku postaju jedini način da čovjek ostane normalan, ocjenjuje crnogorski reditelj i aktivista Mladen Ivanović.

Govoreći za magazin za mlade „Ekipa“, on ističe da umjetnik nije dužan da ukazuje na probleme, ali i da je ćutanje zauzimanje određene strane.

Prepoznat je kao neko ko “spaja” umjetnost i aktivizam. U svojim prvim video uradcima, ukazivao je na probleme rušenja dječijih igrališta u Podgorici. Kroz film je ukazivao na mnoge probleme, pa je tako njegov prvi dokumentarni film “Između rijeke i ljudi” prikazao borbu mještana Beransela za zdravu životnu sredinu. Kroz film “Kontraadmiral” je pričao priču o kontraadmiralu  Krstu Đuroviću koji je stradao u jugoslovenskom ratu jer je odbio da granatira Dubrovnik. Ukazao je i na primjere  ljudi širom Crne Gore koji se bore za zaštitu životne sredine u serijalu “Pregaoci”.

Ivanović je i van filma prepoznat kao aktivista. Prije osam godina je napadnut dok je pokušao da snimi izborne zloupotrebe na Zabjelu. Jedan je od pokretača kampanje protiv izgradnje tunela kroz brdo Gorica, ali i dio “Udruženja ljubitelja Gorice I prirode”. Takođe, član je “Pokreta solidarnosti sa Palestinom”.

Odgovarajući na pitanje kada je prvi put poželio da kroz film ukaže na neki problem, Ivanović ističe da ne mislim da je to bio jedan trenutak, već da se radilo o procesu: “Razumijevanje apsurdnog društva u kome živimo. Odrastanje u prostoru gdje se problemi natrpavaju i normalizuju. Kad ti nestane igralište na kome si odrastao da bi se napravio parking. Kad ti brdo na kome si prohodao isplaniraju za tunel, kad ti Kino Kulturu pretvore u Skadar na Bojani, kad se zagađenje, betonizacija zove “razvoj“, kad ti truju 15 izvora pitke vode, kad te biju oni koji su na vlasti jer radiš svoj posao, kad si budala jer govoriš istinu… i ovako bih mogao u nedogled”,.

Kako je kazao, u nekom trenutku shvatiš da ti je kamera, crtež, film ili javni gest „jedini način da ostaneš normalan“.

„Time, angažman nije došao iz salonskog ljevičarenja ili primitivnog desničarenja nego iz nemoći, sa terena!”, dodaje sagovornik.

Ivanović ukazuje da je umjetnost bila način da ne prihvati da je to stanje stvari konačno, ali i da kao takvog samo treba da ga reflektuje.

Na pitanje da li svaki umjetnik mora biti angažovan, on odgovara da ne misli da umjetnik mora išta, jer linija odgovornosti kreće od onih koji upravljaju procesima, te da su oni adresa za dužnosti, dok umjetnik treba da stvara impresiju.

Ipak, kako dodaje, mišljenja je da ćutanje nikad nije neutralno.

“Ćutanje je često pozicija moći, ili bar komfora, po čemu su crnogorski umjetnici do 30. avgusta, liše par časnih ljudi bili prepoznati u društvu. Jer ako imaš glas, vidljivost, alat, a ne koristiš ih, onda si ipak zauzeo stranu – stranu statusa quo”, ističe Ivanović.

Sagovornik ukazuje da od umjetnosti ne traži da bude didaktična ili direktna, ali traži poštenje.

“A poštenje u ovom kontekstu često znači nelagodu. Za tebe i za publiku… Danas su svi postali revolucionari, pa mi je iskreno malo dosadilo da reagujem. A opet, moram zbog ‘oslobodioca’ koji nam uništiše ovu zemlju”, ističe.

Moral se ne mjeri geopolitikom

Ivanović je prepoznat i kao aktivista “Pokreta solidarnosti sa Palestinom”.

Ukazuje da često čuje kako je Crna Gora mala i ne treba da se miješa u svjetske probleme, a tu pojavu ocjenjuje kao “možda i najopasniju ideju od svih – da se moral mjeri geopolitičkom veličinom”.

“Ako smo ‘mali’ da govorimo, onda smo mali i da osjećamo. Mali i da saosjećamo. Mali i da pamtimo sopstvenu istoriju. Solidarnost nije pitanje efikasnosti nego pozicije. Lično, ne govorim jer mislim da ću promijeniti svijet, nego jer odbijam da se naviknem na nepravdu”, istakao je on.

Ivanović dodaje da je ćutanje uvijek praktičnije, ali mu je cijena previsoka.

“I ono što me straši je to da je Crna Gora u odnosu na svijet, liše časnih Slovenije, Irske, Španije, jako glasna. Pogledajte samo mural koji je oslikao Mišo Joskić”, ukazuje sagovornik.

Umjetnost nastaje gdje stvarnost puca

Ivanović ne smatra da je svako umjetničko djelo samo po sebi krik otpora, ali da svako ozbiljno djelo nosi neku vrstu otpora.

“Nekad je to krik, nekad šapat, nekad tišina koja traje predugo. Umjetnost često nastaje tamo gdje stvarnost puca – u kontrastima”, poručuje sagovornik, dodavši da, čak i kad nije svjesno politička, umjetnost često jeste egzistencijalno pobunjena.

Ivanović je učesnik građanskih protesta za vrijeme vladavine Demokratske partije socijalista, ali i na mnogim nakon njihove smjene.

Upitan da uporedi stanje prije famoznog 30. avgusta i danas, on ističe da je kultura danas glasnija, ali ne nužno hrabrija.

“Da ne kažem licemjerna. Prije je postojao jasniji osjećaj protiv čega se stoji. Danas se često gubi fokus, jer se očekivanja nisu ispunila. Mnogi su se umorili. Neki su se prilagodili. Angažman je postao fragmentiran, više individualan nego kolektivan. To ima i prednosti i opasnosti. Više slobode, ali i više usamljenosti. Jedno je sigurno padom DPS-a se dobila demokratija, time i sloboda govora, a ovo što je posle došlo je sramno”, dodaje.

Povratak na mjesto zločina

Ivanovićev rad nije ostao neprimijećen. Dobitnik je nagrade na Mini Pitch-u u okviru 32. Filmskog festivala Herceg Novi (2018. godine) za projekat “Posmatrač”, Beldoks nagrade  na Balkan Stars Pitch-u koji je realizovan u sklopu AJB (Al Jazeera Balkans) Doc Film Festivala 2023., a i njegov filmski debi “Između rijeke i ljudi” je na Balkan New Film Festival u Stokholmu osvojio nagradu za najbolji debitantski film.

Kako ukazuje, nagrade pomažu da se problem ne gurne pod tepih, ali ne rješavaju ništa same po sebi.

“One otvaraju vrata, ali svakako da ne garantuju promjenu. Često sistem nagradi kritiku, ali se ne promijeni zbog nje. Ipak, vidljivost nije mala stvar. Ako se bar jednom više izgovori istina, već ima smisla”, smatra Ivanović.

Upitan da li i dalje dolazi “na mjesto zločina” – u Beranselo, on odgovara da je bio nekoliko puta, u sopstvenoj režiji.

“Idem da se prisjetim svih tih hrabrih ljudi koji su prvi ustali da se bore za Ustav – u građanskom smislu. Odem i da se sjetim sebe iz tog perioda”, objašnjava.

Za kraj, on ocjenjuje da ga danas više zanima “kako govori nego koliko glasno”.

“Radikalnost ne mora da bude buka. Nekad je najradikalnije ostati dosljedan, spor, tvrdoglav. Nepromjenjiv. I glavno, nepotkupljiv. Ne vjerujem u umjetnost koja spašava svijet, ali vjerujem u umjetnost koja ne laže. I koja nije potkupljiva. A to je već puno”, zaključuje Ivanović.