U vremenu kada djeca sve kasnije progovaraju i sve rjeđe čitaju, a odrasli žive u stalnoj brzini i stresu, važno je govoriti o disleksiji i ADHD-u, dvjema teškoćama koje se često prepliću i dotiču iste moždane mreže. Ova stanja zajednički se javljaju u oko 25 do 40 odsto slučajeva; oba su nasljedna, ne utiču na inteligenciju ni na tečnost usmenog izražavanja, ali znaju ozbiljno da ugroze samopouzdanje.

Disleksija iznutra: kako izgleda i šta je suzbija

Disleksija je prije svega jezički poremećaj. Teškoća nastaje u spajanju zvuka i slova, u prepoznavanju smisla teksta i u obradi brojeva. Otuda premetanje slova i slogova, izostavljanje ili dodavanje slova, zamjene sličnih slova, miješanje pisama. Čitanje i pisanje postaju spori, netačni i netečni, a svemu tome slijedi umor. To nije pitanje volje, nego načina na koji mozak obrađuje informaciju.

Pristup koji daje rezultate u smanjenju disleksije oslanja se na jake strane mozga: vizuelne i kinestetičke metode učenja pomažu da se gradivo usvoji kroz sliku i pokret.  Dobro djeluju i jasne prezentacije, čitači ekrana, didaktičke igre i učenje kroz iskustvo. Koristan je i ovaj trokorak: izdvojiti nepoznate riječi, postaviti ključna pitanja i proći tekst u tri fokusirana čitanja.

Photo: Milica Perić

Defektolog-logoped Milica Perić skreće pažnju na pravopis i fonologiju.

“Disleksija je unekoliko češća u jezicima sa složenijim morfo-fonološkim sistemom, kakvi su, recimo, njemački, engleski, francuski – u kojima se jedno slovo čita na više načina, ili jedan glas podrazumijeva pisanje više slova. U tom smislu bi naš jezik trebalo da bude prilično malo podložan disleksiji, jer u njemu važi pravilo jedan glas-jedno slovo i obrnuto”, kazala je Perić.

Koliko je prisutna

Evropske procjene najčešće se drže raspona od nekoliko procenata do oko 10 do 15 odsto, zavisno od kriterijuma i načina mjerenja. U Sjedinjenim Američkim Državama brojke nijesu bitno više od evropskih; cifra od 30 odsto ne opisuje opštu populaciju nego široke, neujednačene procjene izvan standardne dijagnostike.

Photo: Jasmina Jašaraj

Psihološkinja Jasmina Jašaraj naglašava nasljeđe i rane uticaje.

“Disleksija je u oko 50-70% slučajeva nasledna, što znači da je genetski uslovljena. Psiholog Gabor Mate čak kaže da njenom nastanku doprinose traume iz djetinjstva, čak i one u majčinom stomaku, ukoliko je majka tokom trudnoće bila često nervozna ili pod pritiskom. Isto važi i za ADHD”, navodi Jašaraj.

Desna moždana hemisfera uzima primat

Problem disleksije znači ujedno problem čitanja, pisanja, računanja, ali i prostorne i vremenske orijentacije, sudar apstraktnog i konkretnog. Sve se ovo dešava zbog naročitog funkcionisanja mozga kod ljudi sa disleksijom. Naime, umjesto lijeve moždane hemisfere, zadužene za obradu govora i apstrakciju, aktivira se desna hemisfera, koja traži konkretizaciju i prostor. Tako dolazi do poznatih situacija, kakve su:

• prevrtanje slova i slogova u riječi
• izostavljanje (“jedenje”) ili dodavanje slova u riječi
• zamjena sličnih riječi ili sličnih slova u riječi
• miješanje pisama (ćirilica, latinica)
• lapsus linguae
• nemogućnost imenovanja predmeta i pojava, iako znamo o čemu se radi
• opterećena radna memorija (dugoročno pamćenje) jer postoje problemi kratkoročnog pamćenja i razumijevanja pročitanog teksta ili usmeno dobijenih informacija
• sporo, netečno čitanje i pisanje, što dovodi do zamora, jer se u samom procesu koncentracija gubi, zbog neprepoznavanja smisla pročitanog.

ADHD: pažnja koja se pomjera i snaga hiperfokusa

ADHD podrazumijeva trajne poteškoće usmjeravanja, a naročito održavanja pažnje.  Može biti pretežno nepažljivi, hiperaktivno-impulsivni ili kombinovani tip, ali se u praksi ovi obrasci miješaju. Mozak radi na više strana, spoljašnji podražaji lako ometaju fokus, a vremenska i prostorna organizacija su slabije. Kada je osoba naročito zainteresovana za neku  temu, ili voli ono što radi, javlja se hiperfokus (super-usmjerena pažnja na predmet), a učinak je, po pravilu, mnogo bolji.

Dijagnoza se postavlja po DSM-5 kriterijumima. Do 17 godina starosti traži se najmanje šest simptoma iz grupe nepažnje ili hiper-impulsivnosti, a od 17. godine pet. Simptomi treba da traju: da počinju u djetinjstvu i da remete svakodnevno funkcionisanje osobe. U praksi pomažu jasni rokovi i koraci, razlaganje zadataka, vizuelni podsjetnici i kratke aktivne pauze. Terapija lijekovima postoji, ali nije jedina linija odbrane.

ADHD – kako “radi” pažnja

Kod ADHD-a pažnja prati emociju. Kada tema zaista zanima osobu, javlja se hiperfokus i osoba radi duboko i brzo. Ako to nije slučaj, pažnja slabi, luta ili potpuno izostaje. Šta obično prati ADHD pogledajte u vizualu:

Novinarstvo između rasutosti i fokusa

Riječ je glavni alat novinarstva, pa disleksija i ADHD u prvi mah djeluju kao minus. U redakcijskoj dinamici ispostavi se da to ne mora biti tako. Profesija nagrađuje brzu asocijativnost, živu sliku u glavi i sposobnost da se uđe duboko u priču — osobine koje mnogi ljudi sa ovim teškoćama već imaju.

Novinarka Andrea Perišić iz CIN-a govori o odnosu prema jeziku:

“Vjerujem da je disleksija prisutnija nego što se misli, samo se o tome ne govori. Možda zato što se vjeruje da novinari i novinarke moraju da vladaju jezikom besprijekorno, bez zamuckivanja i pojedenih slova. Istina je da se mnogima od nas dešava da ne možemo da uhvatimo riječi. Često mi se desi da otkucam pogrešan slog, zamijenim redosljed, iskoristim pogrešnu riječ… To me nije udaljilo od jezika, već me je naučilo da ga osjećam drugačije i da prestanem da vjerujem u savršenstvo rečenice. Mnogi veliki naučnici, umjetnici, spisateljice (Agata Kristi, Ajnštajn, Pikaso) imali su disleksiju. Ona može da bude lijep podsjetnik da je riječ živo tkivo koje ponekad ne sluša autora.”

O ritmu posla dodaje: “Novinarstvo, na neki čudan način, istovremeno pogoršava i prikriva ADHD. To je profesija u kojoj pažnju diktiraju poruke, mejlovi, rokovi, sastanci, teme, a stalni prekid koncentracije je u srži posla. Novinari često djeluju fokusirano, iako zapravo balansiraju između više paralelnih vijesti, misli, emocija. Svijet novinarstva je, koliko god haotičan – okruženje koje nagrađuje hiperfokus. U trenutku kada te nešto zaista zanima, kad osjetiš da si u priči – tada ADHD prestaje da bude prepreka i postaje pokretač. Mislim da svako u novinarstvu ima neki svoj način na koji se sa ADHD-om nosi.”

Manje šuma, više povezanosti

Savremeni život stalno podiže nivo buke. Preporuka sagovornica je djelotvorna: smanjiti broj paralelnih stimulansa, rasteretiti raspored, razgovarati češće s porodicom i prijateljima, provoditi vrijeme u prirodi i tehnologiju vratiti pod ljudsku kontrolu.

Disleksija i ADHD nijesu poraz, već jedan drugačiji način na koji mozak barata riječima i pažnjom. Kada radno okruženje nauči da smanji šum i iskoristi hiperfokus, ovi fenomeni postaju prednost. U novinarstvu to često razdvoji  “osrednju“ priču od one koja pravi razliku.