Uprkos postojanju zakona, strategija i deklarativne podrške inkluziji, stvarnost na tržištu rada pokazuje duboke barijere za marginalizovane i osjetljive grupe. Jednake mogućnosti često ostaju samo formalne, dok u praksi dominiraju sistemska isključenost, ograničen pristup prilikama i tolerisanje diskriminatornih ponašanja. Istovremeno, u državnim institucijama i dalje se prepoznaje politizacija zapošljavanja i nedostatak edukacije onih koji donose odluke i sprovode pravila.
Jednakost na kraju dana nije kampanja, nego rutina, nešto što čini ljudski život. Nije tu zarad promotivnih statistika, i ne događa se na društvenim mrežama, nego u dnevnim odlukama koje nisu glamurozne, ali mijenjaju igru.
Profesionalni napredak ili prazno slovo zakona?
Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) za 2023. godinu, svijetu će ovim tempom trebati 131 godina da postane mjesto u kojem su žene ravnopravne. U današnjem dobu, ako pogledamo zvaničnu statistiku zapošljavanja, primjećujemo da 56% crnogorske radne snage čine muškarci, a 44% žene. I pored toga što su žene procentualno obrazovanije od muškaraca, one na radnom mjestu zauzimaju niže pozicije. Ova vrsta diskriminacije prisutna je u mnogim zemljama, ali je ipak najviše ukorijenjena u patrijarhalnim društvima, kao što je slučaj sa našim.
Iako je zakonodavstvo odradilo svoj posao i u velikoj mjeri uskladilo zakone sa EU standardima, sama implementacija istih je ono što se dovodi u pitanje. Međunarodni ugovori se direktno primjenjuju u Crnoj Gori i njima se, teorijski, garantuje efikasna zaštita od diskriminacije u domaćem zakonodavstvu, mada se u praksi sudovi rijetko pozivaju na međunarodno pravo kao izvor prava na osnovu kojeg donose svoje odluke.
Formalna inkluzija nasuprot stvarnoj praksi
Pored mehanizama koji pokušavaju da ravnopravno uključe marginalizovane grupe u tržište rada, postoje i oni koji prikriveno isključuju određene društvene grupe. Kako se navodi u Izvještaju nacionalne fokus grupe (jun, 2025.), sprovedene od strane Unije slobodnih sindikata Crne Gore: „Iako zakoni formalno propisuju kvote, sistem omogućava poslodavcima da ‘plate porez umjesto da zaposle OSI’. Poslovi se, u praksi, svode na angažman u NVO sektoru, što govori o formalnoj, a ne suštinskoj inkluziji“.
Mnogo puta, zapošljavanje manjinskih grupa i ugroženih društvenih kategorija izgleda kao popunjavanje kvota, a ne kao realno prepoznavanje sposobnosti i stručnosti. U praksi, put od slogana na web-stranici do stvarne promjene u kulturi i brojkama često je dug i nedosljedan.
Romi i Romkinje – predrasuda kao početna linija
„Pripadnici romske zajednice ukazuju na jasne primjere diskriminacije po osnovu fizičkog izgleda. Osim toga, kvalitet obrazovanja se dovodi u pitanje kao prepreka za kasnije uključivanje u tržište rada“, navodi se u Izvještaju nacionalne fokus grupe. Romi i Egipćani su među grupama sa najnižim obrazovnim ishodima i najvišim stopama nezaposlenosti. Prema dostupnim procjenama, manje od 20% odraslih pripadnika RE zajednice je formalno zaposleno. Neformalna zaposlenost, rad za dnevnicu i fizički zahtjevni poslovi bez ugovora dominiraju u njihovom iskustvu zapošljavanja.
LGBTQ+ populacija – tolerancija pod uslovima
U Izvještaju se navodi i da LGBTQ+ osobe, posebno transrodne osobe, trpe višestruku diskriminaciju – institucionalnu i društvenu – koja utiče na njihov profesionalni i lični razvoj. Pripadnici ove populacije se od samog početka procesa susreću sa sistemskom diskriminacijom, počevši od nemogućnosti promjene dokumenata i ličnih podataka poput pola ili imena. Dalje se nastavlja do razgovora za posao na kojima se poslodavci osvrću na neke lične teme, a ne na prvobitni cilj.
Mnoge LGBTQ+ osobe na radnom mjestu odlučuju da ne dijele svoj identitet, jer se plaše negativnih reakcija, predrasuda ili mogućih posljedica po svoju karijeru. Ovakvo okruženje dovodi do toga da se profesionalni potencijali ovih osoba često ne prepoznaju ili potpuno ostaju neiskorišćeni.
Gdje smo sada?
Zakoni i strategije mogu da postoje, ali bez stvarne primjene, institucionalne dosljednosti i spremnosti da se preispitaju ukorijenjene prakse, oni ostaju samo okvir bez sadržaja.
Ako je cilj samo da imamo zakon – onda smo uspješni. Ukoliko je cilj da radno mjesto bude prostor gdje svaka osoba može da se pojavi kao ona sama – bez prećutkivanja, opravdavanja, smanjivanja sebe – onda još nismo tamo gdje treba da budemo.
