Dvije objave zapalile su ljetos društvene mreže. Jedna je izazvala oduševljenje, druga strah – a zajedničko im je bilo to što nijedna nije bila istinita.

Prva “vijest” tvrdila je da je hrvatska pilotkinja Diana Doboš upravljala kanaderom koji je pomagao Crnoj Gori u gašenju požara. Objavu su prenijele brojne stranice, hiljade ljudi su lajkovale i dijelile, ali problem je bio što Doboš uopšte nije bila dio te akcije.

Druga objava bila je mnogo ozbiljnija. Internetom se proširila priča da je u jednom podgoričkom tržnom centru majci oteto dijete, koje je kasnije navodno “pronađeno ošišano i sa trakom preko usta”. Kao “krivci” označeni su ni manje ni više nego Turci. Panika se širila brzinom svjetlosti, najviše zahvaljujući “influenserima” koji su bez ikakve provjere dijelili objave.

LOVCI NA DEZINFORMACIJE

O ovim slučajevima pisao je portal Raskrinkavanje.me, koji već pet godina analizira dezinformacije u crnogorskom online prostoru. Iza njih je više od 3.400 članaka, međutim glavni i odgovorni urednik tog portala Darvin Murić kaže da je broj lažnih informacija koji postoji mnogo veći.

Photo: Darvin Murić

“Mnogi tekstovi i viralne objave na mrežama koje uočimo su očigledno neistinite, ali u isto vrijeme i neprovjerljive. Ovo govori o razmjerama problema sa dezinformacijama u Crnoj Gori, na koji se malo ko osvrće, a koji prijeti da jako ozbiljno podrije ionaku poljuljanu demokratiju”, objašnjava Murić za Magazin za mlade „Ekipa“.

Posljednjih godinu dana, njihov fokus su upravo teme koje podrivaju demokratiju i ljudska prava. Internetom su kružile priče koje “revidiraju” istoriju Drugog svjetskog rata, predstavljajući saradnike fašista kao heroje, a antifašiste kao zločince.

“Imali smo dezinformacije o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, te anti-migrantski narativ koji se ogledao u tvrdnjama da Vlada Crne Gore, tačnije ministri islamske vjeroispovijesti, vode politiku naseljavanja Turaka i drugih muslimana.”

Analitičarka medijskog sadržaja Daniela Vukčević objašnjava da manipulacije informacijama dolaze u raznim oblicima.

Vukčević precizira da se, prema stepenu istinitosti i namjeri, najčešće izdvajaju – dezinformacije, svjesno plasirane lažne informacije, slučajno objavljene nepotpune ili lažne informacije, te istinite informacije plasirane s namjerom manipulacije, koje često podrazumijevaju objavljivanje privatnih podataka pribavljenih neetičkim putem.

Osim u političke svrhe, informacijama se manipuliše i zarad finansijske dobiti. Vukčević to vidi kao veći problem.

„Radili smo par istraživanja o velikoj mreži (govorim o stotinama stranica i reklama) koje su na društvenim mrežama zloupotrebljavane za plasiranje lažnih reklama za farmaceutske proizvode sumnjivog porijekla i sadržaja, u nekim od tih reklama je tvrđeno da proizvodi, precijenjeni naravno, liječe stanja i bolesti za koje savremena medicina nema lijek. Tako je bilo tvrdnji da uz konzumaciju reklamiranog čaja se može prestati sa upotrebom insulina kod šećerne bolesti,“ kaže Vukčević za „Ekipu“.

Takve tvrdnje, objašnjava Vukčević, ne samo što su lažne, nego su i potencijalno opasne za život.

BOTOVI, TROLOVI I ONI KOJI PIŠU PO ZADATKU

Društvene mreže su postale bojno polje botova i trolova. Murić objašnjava da gotovo svaka partija u Crnoj Gori ima svoje digitalne vojnike.

“Tako da su neki čekali znak da šire neistine o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, drugi o zavjerama protiv bivše vlasti, treći o targetiranju aktuelne vlasti”, dodaje Murić.

Vukčević ističe da postoji razlika između bota i trola, te da laička javnost često miješa ta dva pojma.

Photo: Daniela Vukčević

Objašnjava da je bot je automatizovani nalog koji obavlja određene zadatke na društvenim mrežama, najčešće „lajkovanje“ i „šerovanje“ objava radi povećanja njihove vidljivosti. Rjeđe se koristi za pisanje komentara ili kreiranje sadržaja, jer to zahtijeva složenija podešavanja. Botove ne koriste samo zlonamjerni akteri, već i poznate ličnosti koje žele da „vještački“ povećaju interesovanje za svoj sadržaj.

Međutim i taj mehanizam se kako kaže Vukčević, može koristiti za širenje dezinformacija.

Ono što se često naziva „bot“ je zapravo „trol“ – stvarna osoba  koja svjesno objavljuje sadržaje iz političkog interesa. Ističe da je gotovo svakog dana mnogo nepotpunih, polovičnih, maliciozno interpretiranih informacija u različitim formatima.

Prema mišljenju Vukčević iza trol stranica često se nalaze ljudi koji to rade kao glavni ili dodatni posao, a ne mladi, koji su odavno napustili Fejsbuk i Tviter, gdje se najveći broj društveno/političkih sadržaja plasira.

KAD DRŽAVA ĆUTI

Crnogorska pravna regulativa uopšte ne definiše pojam “lažna vijest”. Stoga Murić smatra da je najveći problem što država uopšte ne želi da prizna da dezinformacije postoje i da imamo problem sa njima.

„Ako se nigdje ne pominju, ako je nekim portalima dozvoljeno da svakog dana zasipaju javni prostor dezinformacijam bez ikakvih posljedica, onda ne možemo reći da se iko u institucijama bavi ovim problemom“, objašnjava Murić.

Ipak, ne smatra da je represija rješenje, već da institucije moraju da nađu način da regulišu ovaj problem uz poštovanje slobode medija, a ne, kako se to radilo u pojedinim slučajevima, hapšenjem.

KAKO SE ZAŠTITI OD DEZINFORMACIJA?

Vukčević poručuje da je kritičko razmišljanje najbolja zaštita. Mišljenja je da zabrane ne pomažu.

„Djeca, čak i pet, šest godina stara, mogu razumjeti da ako im neko na Jutjubu kaže da lajkuju video ili više neće snimati to čini zato što dobija novac na osnovu broja lajkova“, navodi Vukčević kao primjer.

Murić upozorava i da razvojem vještačke inteligencije problem postaje još ozbiljniji, pa ćemo sve teže razlikovati šta je stvarno, a šta generisano.

Stoga je njegova poruka jasna: „Ako sumnjate u neku objavu, pošaljite je portalima za provjeru činjenica, poput  Raskrinkavanja ili regionalnih fact-checking mreža. Jer jedino zajednički, znanjem i oprezom, možemo pobijediti laži koje svakodnevno preplavljuju mreže.“