Može li jedna osoba sa invaliditetom biti viđena, čuvena i prihvaćena kao pisac, a još više kao novinar, u svijetu u kome su sinonim za novinarstvo – brzina, spretnost dovitljivost, vozačka dozvola B kategorije i privlačan izgled za kameru? Ima li jedna osoba sa invaliditetom pravo da se za nju čuje, da bude shvaćena i prihvaćena, poznata barem putem stereo talasa? Ova pitanja postavila je sebi Klara Radonjić. projektna menadžerka NVO Štit, kada je u saradnji sa Mojom malom knjižarom, pokrenula projekat „Glas kroz pero“.

Photo: Učesnici i učesnice radionice

U pauzi između radionica donosimo vam priču o ljudima koji govore, najviše kroz tišinu. I kroz umjetničko stvaranje.

„Kroz dugogodišnji rad s osobama sa invaliditetom i mladima sa smetnjama u razvoju, uvidjela sam koliko snažan glas i izraženu potrebu za pričanjem svojih priča ti ljudi imaju – ali i koliko rijetko dobiju prostor da ih podijele. Ideja za „Glas kroz pero“ nastala je iz želje da im upravo to omogućimo – priliku da se izraze, da se čuju, i da budu prepoznati ne kroz barijere, već kroz talente”, ispričala nam je Klara Radonjić.

Ona je objasnila da se program sastoji od osam radionica, kroz koje učesnici stiču vještine kreativnog pisanja, medijske pismenosti, govorne izražajnosti i novinarstva. Cilj je da učesnike osnaže, pruže im alate da izraze sebe i svoja iskustva, i postave temelje za dugoročno uključivanje ranjivih grupa u medijski prostor.

“Projekat ne završava radionicama – on počinje njihovim glasovima”, poručila je Radonjić

Naime, kao nastavak projekta očekuje se i stvaranje prve radijske redakcije za osobe sa invaliditetom, budući da je jedan od saradnika na ovom projektu i radio Titograd, čiji novinar Božo Bulatović je sa mladima na jednoj od radionica podijelio svoja novinarska iskustva. A jedna od učesnica ovog ciklusa radionica, pjesnikinja Nada Matović, govori nam o svojim iskustvima i očekivanjima od ovog projekta.

Jedna od učesnica programa Nada Matović poručuje da se prijavila najprije zbog sticanja novih iskustava, a posebno iz oblasti književnosti, konkretno proze.

“Svaki čovjek želi biti okružen ljudima, jer kao što znamo, ljudi su društvena bića, nego nas pošto smo OSI malo ljudi gleda na taj način da i mi imamo potrebu za druženjem. Dosta znači kada preko puta imamo nekog sa sličnim interesovanjima, ko nam pruža podršku. Iskustva s radionica su divna, shvatila sam da u našoj okolini postoje ljudi koji na OSI gledaju onako kako bi svi trebali – sebi ravnima. Očekivanja su realna – da i dalje nastavim da stvaram, ali da dobijam više prostora na književnoj sceni Crne Gore. Da od mojih djela mogu nešto i da zaradim, da ne budu djela koja samo ćute u fioci“, kazala je Matović

Ona takođe kroz svoja negativna iskustva ukazuje na stvarni položaj osoba sa invaliditetom u društvu: „Sada se više priča o inkluzivnosti, ali niko ne promoviše taj osjećaj prijateljstva između nas i tipične populacije. Mislim da je ta tema i dalje tabu. Treba nam dati šansu da ispričamo iskustva, a psiholozi treba da daju svoj doprinos takođe, tako što bi predložili neke ideje za oslobađanje od predrasuda, te pokazali puteve zdravog i normalnog razmišljanja.“

Sagovornice naglašavaju potrebu za većom sistemskom pogrškom, a naročito podizanju svijesti o značaju empatije među svim činiocima našeg društva, dok sadašnju situaciju dobro ilustruje aforizam Nade Matović:

„Dok sve miruje, mi koračamo, gazeći preko duše, kao da znamo gdje idemo.“