Stres, kratki rokovi i napete teme svakodnevica su gotovo svakog novinara, pa ne čudi što većina njih makar jednom tokom svoje karijere doživi osjećaj burnouta i anksioznosti. Iako se među ovim pojmovima često teže uočava razlika, psihološkinja Dragana Đokić smatra da su novinari zbog svoje prirode posla izloženosti informacijama, javnosti, napadama, kako verbalnim i neverbalnim veoma skloni ka doživljavanju ovih stanja.

Kada su u pitanju burnout i anksioznost, Đokić upozorava na neke prve i jasne indikatore koje novinare mogu upozoriti da se radi o jednom od ova dva stanja.

„Burnout je stanje prolongiranog stresa koj nastaje u radnom okruženju. Uglavnom je izazvano spoljašnjim faktorima i neodgovarajućim uslovima rada, ali i nekim interpersonalnim faktorima, poput funkcionisanja u radnom okruženju i sl. I jedan od simptoma burnout-a može biti anksioznost, ali nužno ne mora. Burnout možemo posmatrati kao jedan sindrom, koji uključuje niz različitih simptoma. Dok anksioznost predstavlja jedno kognitivno, bihejvioralno i fiziološko stanje. To je stanje pojačanog osjećaja straha koje se javlja kao odgovor na zamišljene prijetnje, koje se nisu desile ili se uopšte neće desiti. Anksioznost se, takođe, može manifestovati u radnom okruženju, ali ne mora biti biti povezana sa burnoutom“, naglašava Đokić.

Iako novinari zbog vrste posla kojim se bave, imaju tendencije da dožive oba pomenuta stanja, Đokić naglašava jasne razlike između njihovih dva simptoma.

„Anksioznost se uglavnom javlja kao posledjica neizvjesnosti,  brzine promjena i pritiska rokova. Burnout je uglavnom posljedica dugotrajnog mentalnog, emocionalnog i fizičkog iscrpljivanja, ali i neadekvatnih uslova na poslu“, naglašava ona.

Nedavno objavljeno istrživanje koje je obuhvatilo 436 novinara iz 33 evropske zemlje, pokazalo je da je 60% novinara iskusilo stanje fizičke, emocionalne i mentalne iscrpljenosti, odnosno burnouta, koje pripisuju nestabilnim uslovima rada, administrativnim opterećenjima i opadajućoj potražnji za kvalitetnim novinarstvom.

Đokić takođe smatra da su zbog prirode posla, izloženosti stresnim informacijama, javnosti, prijetnjama od verbalnih i neverbalnih napada, novinari i novinarke izloženiji hroničnom stresu koji može ostaviti ozbiljne posljedice po mentalno i tjelesno zdravlje i manifestovati sekorz promjene navika spavanja, ishrane, emocionalnih doživljaja, depresivnih i anksioznih stanja, psihosomatike.

Sagovornica „Ekipe“, magazina za mlade, novinarka koja se nedavno suočila sa burnoutom, kaže da je svoje mentalno stanje odmah uspjela da prepozna prema jasnim promjenama u rasploženju.

„Postalo mi je tesko da ustanem iz kreveta kad pomislim da moram na posao. Smetali su mi ljudi i najmanje sitnice koje su radili. Odugovlačila sam, a to nije ličilo na mene. Počinjala je da me hvata panika od gomile obaveza“, kazala je ona.

Govorila je i o jasnim fizičkim simptomima koje je osjetila, a koji su bili posljedica sopstvenog nametanja da sve poslove završi na vrijeme i ispoštuje rokove.

„Stalo me je stiskalo u grudima i teško sam sabirala misli, posebno kad pomislim koliko stvari imam da zavrsim. Radila sam toliko brzo kao da od toga zavisi moj zivot i sve i prije roka završavala iako sam znala da ne mora sve odmah“, kazala je.

I Đokić naglašava da kada novinar doživi burnout tijelo i um počinju da se „gase“ jer su iscrpljeni.

„Gubi se motivacija, volja i želja za obavljanjem svakodnevnih radnih zadataka, nema inicijative. Kod anksioznosti, prvi signali su više unutrašnji, tjelesni, odnosno fiziološki. Osjeća se stalna napetost, nemir, emocionalna reaktivnost. To je kao faza pregrijavanja, koja se više manifestuje na nivou doživljaja nego ponašanja“, ističe ona.

Naša sagovornica kaže da je, iako joj je bilo teško da u takvom stanju dolazi u redakciju, zbog straha od nagomilvanja posla, nastavila da radi.

„Morala sam, jer me plašila činjenice da će ostati za posle i gomilati se pa mi je i to stvaralo pritisak. Kao jedan začarani krug“, kaže ona.

Ona kaže da je podršku dobila samo od koleginice sa kojom je bliska.

„Dobila sam podršku od nje kroz priču i razumijevanje. Osim toga ništa. Mislim da nadređeni često ne razumiju to kao ozbiljno stanje pa nisam pokušala da objasnim“, kazala je.

Mentalna higijana kao najbolji odgovor

Naša sagovornica riješenje za svoj problem pronašla je u psihoterapiji.

„Igrom slučaja sam saznala da imamo u sklopu posla pravo na stručnj pomoc. To mi je olakšalo jer bih se ovako kanila, tražila pravog psihologa i možda nikad ne bih pošla a ovako je bilo jednostavnije što mi je u tom trenutku značilo. Skoro dvije godine sam išla na terapije i kad sam pogledala unazad, shvatila sam koliko mi je zaista to pomoglo i koliko sam promijenila svoj odnos prema poslu i životu“, kaže ona.

Đokić takođe, kao prvo rješenje vidi traženje profesionalne pomoći i podrške, koje su kako kaže, ključ za mentalnu higijenu.

„Razgovor i dijeljenje o izazovima i pronalaženje strategija za njihovo prevazilaženje. U tome nam uvijek može pomoći lična mreža podrške, koju gradimo sa drugima. Takođe, zdravi stilovi života, fizička aktivnost, zdrave navike, vježbe meditacije, disanja i relaksacije, knjige samopomoći i psihoedukacija“, kazala je ona.

Đokić ističe i da novinarima koji prolaze kroz slična iskustva najviše pomaže kada osijećanja podijele jedni sa drugima.

„Na edukacijama koje SMCG organizuje za novinare često vidimo situacije da ljudi počnu da govore kada čuju druge. Tek kada se identifikujemo sa drugima i shvatimo da nismo usamljeni u svom iskustvu dobijemo ohrabrenje da govorimo o svom mentalnom zdravlju i izazovima. Jedni drugima smo zaista potrebni. U terapeutskom smislu, pomoć koju jedni drugima mogu pružiti je nezamjenjiva“, zaključuje Đokić.

Nedavno objavljen Priručnik Sindikata medija za bolje razumijevanje psihološkog blagostanja zaposlenih u medijima, preporučuje da u redakcijama traženje pomoći bude shvaćeno kao znak profesionalizma, a ne slabosti. Preporučuju da urednici i menadžeri njeguju kulturu aktivnog slušanja i stvaranja sigurnog prostora u kojem novinari mogu slobodno da govore o svojim emocijama, ali i da budu svjesni sopstvenih emocionalnih stanja kako bi mogli pružiti adekvatnu podršku timovima. Priručnik naglašava i važnost promocije zdravog života, odmora i ravnoteže između posla i privatnog života, dok je posebna preporuka usmjerena na podršku najmlađim novinarima kroz obuke, mentorstvo i zaštitu od online uznemiravanja.

I novinarka koja je doživjela burnout, imala je poruku za mlađe kolege koji su možda na početku karijere, a suočavaju se sa sličnom emocijom.

„Moraju znati da je posao samo posao. Da imaju zivot prije svega, koliko god zeljeli dobru karijeru jer su sami sebi treba da budemo najpreci. Ako nismo dobro i nismo zadvoljni, ne mozemo ni ostvariti ciljeve na silu. Zato sada kad pocne da me hvata osjecaj nelagodnosti samo kazem ,,to je samo posao”, zaključuje ona.