Jasmina Beriša iz Podgorice ima samo 19 godina, ali već je napravila ozbiljne korake u svijetu novinarstva. Kao pripadnica romske i egipćanske zajednice, Jasmina je odlučila da novinarstvo, pored aktivizma kom je posvećena od srednjoškolskih dana, bude njen način borbe protiv predrasuda, diskriminacije i nepravde koju je, kako kaže, osjećala od ranog djetinjstva.
Do nedavno je bila dio redakcije Televizije Vijesti, gdje je svojom energijom i posvećenošću pokazala da mladi mogu da doprinesu novinarstvu. U razgovoru za Magazin za mlade „Ekipa“, Jasmina govori o svojim prvim koracima i izazovima, ali i o tome koliko je važno da se čuju glasovi mladih iz manjinskih zajednica

Jasmina, počela si da se baviš novinarstvom sa samo 18 godina. Šta te je motivisalo da prve korake u medijima napraviš tako rano?

Pa ja sam još kao mala voljela uvijek da pitam više nego što treba. Sve me je zanimalo i uvijek sam bila zainteresovana za sve što se dešava oko mene. Od malih nogu sam primijetila da se dešava nepravda u našem društvu i susrela sam se sa različitim vrstama diskriminacije samo zbog toga što sam tamnije puti, odnosno zato što sam pripadnica romske i egipćanske populacije. Stoga sam mislila da bi bilo značajno da se bavim poslom koji može barem malo da promijeni društvo i vidjela sam da je to upravo novinarstvo. Sa nekih 15 godina tome sam se posvetila malo ozbiljnije. Zajedno sa drugaricom iz srednje škole sam smislila podkast, putem kojeg smo mi htjeli da predstavimo mlade iz romske zajednice, to jeste neke uspješne priče Roma i Romkinja iz Crne Gore, jer smo smatrali da nemaju dovoljno mjesta u drugim medijima.

Kao što si i sama kazala, od djetinjstva se susrećeš sa različitim neprijatnostima. Stoga ti često govoriš i pišeš o pravima i položaju pripadnika RE zajednice. Koje priče po tvom mišljenju mediji u Crnoj Gori i dalje ne potenciraju dovoljno kada govorimo o toj temi?

Čini mi se da se najviše priča o temama koje se tiču siromaštva, socijalnog statusa Roma i Egipćana u Crnoj Gori, a da se najmanje govori o nekim uspješnim pričama iz romske zajednice. Najmanje se priča o preduzetnicima, studentima, umjetnicima i mislim da bi to trebalo da se promijeni. Međutim, istakla bih da sada imamo više prostor u medijima, ali uvijek treba dodatno raditi.

Na početku si kazala šta te je privuklo novinarstvu, ali šta smatraš otežavajućim okolnostima, posebno kada tako mlada ulaziš u ovaj svijet?

Kada uđete u svijet novinarstva ovako mladi, malo je teže objasniti i dati do znanja osobi koja se nalazi preko puta vas, odnosno sagovorniku, da ste ozbiljni, jer misle da su mladi neozbiljni. Međutim, ja smatram da upravo mladi možda i jesu najozbiljniji u današnjem svijetu, jer su mladi ti koji pokreću i oni daju te neke svježije ideje, koje mogu učiniti promjenu u našem društvu. Rekla bih da je to jedan od izazova mladih novinara i novinarki. Još je teže ukoliko ste pripadnik neke manjinske grupacije, kao što sam ja, onda vas još teže shvataju ozbiljno. Sada je sve do toga kakvo mišljenje neka osoba ima o određenim manjinskim zajednicama. Uglavnom su to, nažalost, mišljenja stvorena na osnovu nekih predrasuda, stereotipa i slično.

Dobijaju li mladi dovoljno prostora i podrške kako bi napravili određene promjene u medijima, ali i u samom društvu?

Ja se ne bih bavila novinarstvom da se meni ta prilika nije pružila prije svega preko nevladinih organizacija, odnosno nevladinog civilnog sektora. Da njih nije bilo, ja ne bih znala da mogu da budem novinarka. Nažalost, smatram da u okviru obrazovnog sistema ne postoji dovoljno prilika da se jedna mlada osoba, posebno srednjoškolke ili srednjoškolci, bave novinarstvom, a mislim da bi trebalo jer je srednja škola tu da razvijamo naše afinitete i da vidimo šta možemo da radimo. Takođe, u okviru nevladinih organizacija sam saznala da mogu biti novinarka i počela sam da se pomalo bavim novinarstvom, ali preko toga mislim da ne bih mogla svakako da radim u nekom mejnstrim mediju. Da bih mogla da se zaposlim u mejnstrim mediju, ja sam trebala da idem van granica Crne Gore i tek onda da neko sazna moju vrijednost. Ja sam počela da radim za Televiziju Vijesti samo zbog toga što sam bila van granice Crne Gore. Tamo su prepoznali moje vrijednosti i oni su me predložili preko određenog projekta. Da nema takvih projekata, da ostaje sve na državi, ništa se ne bi desilo.

Koju bi poruku poslala mladima jer, nažalost, sve je manje onih koji žele da se bave novinarstvom? Kako bi ih stimulisala da zavole ovu profesiju, pogotovo mlade koji dolaze iz manjinskih zajednica, koji se, kao što si i sama kazala, susreću sa dodatnim otežavajućim okolnostima u društvu?

Prije svega bih poslala poruku mladima da šta god žele da urade treba odmah da krenu i da ne čekaju priliku, jer oni priliku sami sebi treba da stvore, da traže, da vide šta mogu da urade, jer sam ja to tako radila i shvatila sam da sve jedino tako funkcioniše. Ukoliko žele da se bave novinarstvom, da znaju da ne moraju da nužno stanu pred kamere. Vi možete da pišete, možete da otvorite neku vašu društvenu stranicu, tipa da koristite društvene mreže, one su dobar alat preko kojeg možete da stvorite promjenu u društvu.

Za kraj, šta bi poručila mladima kada tek uđu u jednu redakciju? Kako treba da se postave?

Znam kako je meni bilo kad sam ja prvi put ušla u redakciju. Ja sam mislila da ništa neću moći da radim, zato što sam gledala novinare i novinarke sa televizije koje sam prepoznala i onda sam se pitala da li ću ja to moći da uradim kao što oni rade. Onda sam uvidjela da to i nije baš toliko teško i da ukoliko, kao što sam prije kazala, nešto volimo da radimo, sve možemo da uradimo. Neka se ne plaše, svako može da bude uspješan, samo treba da se izbori za sebe. Kada uđete u redakciju, pogledajte oko sebe i recite ja to mogu.

Jesi li ti sebe tako hrabrila?

Pa na početku nisam baš, jer sam imala taj strah, ali nakon nekoliko dana  sam vidjela da mogu.