Kada je laž nagrađena, a nijedna institucija, nijedan medij i nijedan pojedinac ne osjeti potrebu da snosi posljedice, onda slobodno možemo konstatovati da se ne radi o incidentu, nego o presjeku društva. Slučaj “počasnog doktorata” Lazara Tomića, mladog “genija” iz Pljevalja koji iza sebe ima čak 17 knjiga, pokazuje kako u Crnoj Gori funkcioniše sistem koji ne poznaje pojam odgovornosti, institucionalne, medijske, etičke.

U zemlji gladnoj dobrih vijesti, pojavio se maturant čiji je entuzijazam brzo pretvoren u mit. Mediji su ga proglasili genijalcem, institucije simbolom nade, funkcioneri trofejem uspjeha. Na fotografijama se smiješio kao lice jedne priče koja je trebalo da nas sve utješi. Priče u kojoj se niko nije zapitao gdje počinje fikcija.

Stvarnost je neumoljiva. Pokazalo se da famozni “počasni doktorat” ne potiče ni od jedne priznate akademske institucije, niti ima ikakvu naučnu težinu. Navodnih 17 knjiga nije moguće naći ni u nacionalnim bibliotekama, niti u knjižarama.

Sve je ovo već viđeno, na toliko mnogo nivoa, da je potpuno gubljenje vremena navoditi sve te primjere. Onome ko prati šta se dešava u Crnoj Gori, jasno je.

Nije sporno što je neko pokušao da nas prevari. Takvih je oduvijek bilo i biće. Sporno je što niko u lancu koji bi trebalo da provjerava činjenice nije uradio svoj posao. Ni školske ustanove i resorno ministarstvo, niti mediji, nego tek poneki konzumenti medijskog sadržaja. Crnogorski sistem odgovornosti srušio se kao kula od karata, ali gotovo nezapaženo, jer kod nas ta rušenja odavno više nijesu stvar spektakla.

Niko nije posumnjao. Niko nije provjerio. I niko se, na kraju, nije izvinio.

Obrazovni sistem je ponovo pokazao ono što svi već znamo: da više nije najvažnije znanje, već forma, da se diploma tretira kao marketinški rekvizit, a ne kao stvarni simbol obrazovanja. Institucijama koje, umjesto da nižu uspjehe u nauci, istraživanju i obrazovanju, moraju da ih izmišljaju, bila je ovo zgodna prilika za dobar PR.

U ozbiljnom društvu ovakav bi skandal otvorio brojna pitanja. U našem, nekoliko sati zgražavanja na društvenim mrežama, i kraj. Niko nije podnio ostavku, niko nije smijenjen, niko nije čak ni javno iskritikovan.

Mediji su zaboravili da provjere. Može li se desiti? Može. Ne bi valjalo, ali može. Šta onda treba činiti? Izviniti se. Nije se desilo. Kao da javnost nema pravo na to. Kao da se greške u novinarstvu brišu novom viješću, o nekom novom genijalcu, baš kao što se u državnim institucijama odgovornosti bivših brišu novim mandatima.

Ta normalizacija neodgovornosti, od institucija, do medija, to je ono što ovaj slučaj čini opasnim. Ne znam da li je veći problem to što su oni koji vode državu u kojoj je nauka u svojoj suštini obezvrijeđena tako lako i bez stida požurili da se okoriste o tuđe zasluge ili što je neko pomislio da bi priča o 17 knjiga sa nepunih 20 godina, počasni doktorat i nagrade mogli biti tako dugo skrivani u našem malom društu i da bi mogli biti istina.

Crnogorsko društvo već dugo ne razlikuje blamažu od vijesti. I to je možda najveći simptom.
Kada institucije više ne osjećaju potrebu da provjere, a mediji obavezu da objasne i upute izvinjenje, nastaje prostor u kojem svaka laž može postati legitimna, makar na jedan dan, dok ne stigne nova.

Novinarstvo, ako želi da preživi kao profesija, mora ponovo otkriti vrijednost sumnje. Ne cinične sumnje u sve, već profesionalne sumnje koja postavlja pitanje prije nego što objavi odgovor. Bez te sumnje, novinar postaje prenosilac, a ne posrednik istine.

Ovaj slučaj je, u konačnici, doktorat iz sistemske neodgovornost. Pokazao je koliko su naše institucije neosjetljive na sopstvene propuste ili ih, još gore, baš i briga, ali i koliko su naši mediji brzi da pogriješe, a spori da priznaju. I da u Crnoj Gori nije više strašno što se mnogo griješi, nego što se na greške više niko i ne obazire.