Ponekad, nakon što napišeš priču, isključiš laptop i čekaš. Čekaš da nešto pukne. Da neko reaguje. Da se institucija makar javi. Ili neko drugi. I ne desi se – baš ništa. Samo muk.

Novinarstvo danas često liči na razgovor s praznom sobom. Glas ti odzvanja u ušima, ali nema eha. Nema odgovora. I onda dolazi pitanje koje izjeda: zašto ovo radim?

Novinari i novinarke nijesu roboti. Iza svakog teksta stoji neko ko je noći proveo budan, ko se tresao pred snimanje ili poslao pitanje na koje zna da nikad neće dobiti odgovor. Novinarstvo nije samo prenošenje činjenica – to je svakodnevna borba s nevidljivim neprijateljem: ravnodušnošću.

Danas više ne ubijaju samo meci. Danas ubija ignorisanje. Sistem je naučio da preživi istinu. Institucije znaju da će, ako prećute, sjutra doći na red nova tema. Ako istrpe udarac, vijest će se pretvoriti u zaborav. A ti ostaješ s praznom reakcijom, sa umorom, sa hiljadu riječi koje nijesu ništa promijenile.

Zato je beznađe postalo profesionalni usud.

Japanski pisac Kenzaburo Oe, dobitnik Nobelove nagrade, govorio je da je pisanje način da ostanemo ljudski i u najneljudskijim vremenima. On nije vjerovao u brzu promjenu – vjerovao je u “snažnu tišinu koja priprema teren za eksploziju”. A ta eksplozija dolazi onda kada jedan tekst, koji je bio zaboravljen, uđe u srce onoga ko ga nije očekivao.

Ako si novinar, moraš znati: ne pišeš uvijek za sada. Ponekad pišeš za kasnije. Pišeš za ono dijete koje će sjutra odrasti i pitati: “A ko je tada govorio?” Pišeš za onu ženu koja će se zbog tvog teksta osjećati manje sama. Pišeš za sve one koji ćute, ali osjećaju.

Istina nije spektakl. Zato, ako si novinar koji se pita ima li smisla, znaj: imaš pravo na umor, na sumnju, na pauzu. Ali nemaš pravo da odustaneš. Jer ako ne ti – ko? Ako ne sada – kada?

Ni nada nije uvijek blistava. Nekad je tupa, zamagljena, tiha. Nekad se krije u malim stvarima – u činjenici da si napisao priču iako si znao da neće izazvati oluju. To je čin otpora, ali i čin nježnosti prema društvu koje više ni ne zna koliko mu je istina potrebna. Novinarstvo je često i najusamljenija forma patriotizma.

Japanska spisateljica Joko Ogava u svojim tihim, uznemirujućim romanima, piše o memoriji, zaboravu i tišini koja razara: „Zaborav je kao more – u početku gubiš obalu iz vida, a onda više ne znaš ni da si plovio”. Ako prestanemo da bilježimo, da govorimo, da pitamo – onda ćemo i zaboraviti da je ikad bilo drugačije. Ako se istina ne upisuje svakodnevno, izblijediće i stvarnost.

Zato novinar piše i kad se čini da ne vrijedi. Jer ako pustiš da se sve potopi, da svi zaborave, ako se povučeš u tišinu – onda si se predao. Mi to sebi ne možemo dozvoliti.

Ne zbog nagrada. Ne zbog moći. Nego zbog istine. Zbog onih koji će je tražiti kad ih ništa drugo ne bude moglo spasiti.

U japanskoj kulturi postoji i izraz mono no aware – teško prevodiv, ali snažan. To je svjesnost prolaznosti, tuga zbog neizbježnog kraja, ali i ljepota u toj prolaznosti. U tom duhu, i novinarstvo se može shvatiti kao vještina bilježenja onoga što nestaje, što biva zaboravljeno ili gurnuto u tišinu. Kao čin melanholije, ali i nepokolebljivosti. Nije uzalud govoriti – jer svaki zapis, svaka riječ, svjedoči da smo vidjeli, da nijesmo okrenuli glavu.

I baš kao što je još pisao Oe. „U životu ima trenutaka kada samo ljudski glas može donijeti svjetlost”. I kad taj glas drhti, i kad ga niko ne čuje odmah – on svijetli u mraku.

Ovo je borba dugog daha. Istina nije uvijek brza. Ali je uporna.

Sjetimo se haiku pjesnika Macua Bašoa koji je zapisao:

Stara bara.
Žaba skače –
Zvuk vode.“

Možda tvoja novinarska priča jeste samo kap u bari. Ali negdje – neko čuje i čuće zvuk.