Za mlade novinare sigurno ste čuli – To su oni koji „ne vole i ne umiju da rade“, koji su „lijeni“, „nemaju puno znanja“. Ušli su u novinarstvo da „budu viđeni“ ili postanu „popularni“ pa odu da rade kao PR-ovi velikih kompanija. „Nemaju hrabrosti“ da odmah uđu u politiku, pa opipavaju teren dok ne nađu dobro mjesto u partiji. „Kukavice.“

Sve to sam čula na studijama novinarstva a zatim i kad sam počela da se bavim ovim poslom. Sintagma „mlada novinarka“ prati me još jer nijesam sigurna u kojoj tačno godini novinari i novinarke prestaju da budu „mladi“.

Ta etiketa mi na početku nije odgovarala jer je bila praćena svime što su drugi o nama govorili i unaprijed o nama stvarala sliku sa kojom se bilo teško izboriti. Vrlo brzo sam prihvatila taj izraz i sa ponosom ga nosila, ponekad se tako i predstavljala, jer sam shvatila da je realnost drugačija od predsrasuda.

Uz rizik da će zvučati kao kliše, mladi novinari i novinarke su ti koji vjeruju. Vjeruju još uvijek da novinarstvo nije samo poziv i profesija već stil života, a prije svega, misija za dobrobit društva, borba za javni interes i istinu.

Kada sam počela da se bavim ovim poslom mislila sam da ću mijenajati sistem iz korijena, ispravljati nepravde svake vrste i reformisati društvo. Danas sam malo bliže zemlji u pogledu mojih očekivanja i mogućnosti. Iako je cilj ostao isti, svakodnevica je nešto drugačija.

Nekada sam mislila da je priča uspješna samo ako se nađe na naslovnoj strani, ukoliko je udarna vijest i ukoliko doprinosi konkretnim promjenama. Sada kada sam već prestala da brojim koliko naslovnih strana sam ispisala, mislim nešto drugačije – ukoliko zbog mog, odnosno našeg, rada samo jedna osoba bude danas bolje informisana, ukoliko se samo jedan građanin ili građanka osjeća manje usamljenim u rasulu u kojem živimo i ukoliko samo jedna osoba danas dobije mjesta da u javnom prostoru govori o svakodnevnim problemima koje nisu u fokusu političkih elita – što se mene tiče, posao je odrađen dobro.

Prvi kontakt sa redakcijom za mene je bio poprilično uzbudljiv ali i strašan. Sjećam se da sam tada mislila „Kako se uopšte dolazi do ovog posla, kako se uopšte rade ovakve priče, kako se dolazi do informacija i kako se upoznaju izvori?“ Mnogo prije nego što sam se nadala, imala sam priliku sve to da naučim i počnem da se bavim ovim pozivom.

Taj put je bio brz ali ne i lak. Dok smo mi kao mladi novinari bili uplašeni i dijelom nesnađeni, na tom putu smo imali pomoć koja je za subinu crnogorskog novinarstva jednako važna kao i mi a to su starije, iskusnije, kolege.

Kada sam tražila svoje mjesto u novinarskom svijetu i koja je redakcija prava za mene, upoznala sam puno urednika i kolega. Lagala bih kada bih rekla da nisam imala negativnih iskustva, da nisam imala muških urednika čiji je odnos prema mladim koleginicama u najmanju ruku diskriminatoran a u najveću ruku nasilan.

Potcjenjivanje, nipodaštavanje, uvrede, sesksistički komentari iza zatvorenih vrata, na terenu, na sastancima – samo su jedan dio onoga sa čime se suočavaju i iskusne novinarke, ali i posebno one koje tek počinju. To je bio samo jedan od vidova zloupotrebe naše želje da budemo dio novinarstva i da sebe damo borbi za bolje društvo. Zbog toga nam je potrebno više novinarki na pozicijama odlučivanja u svojim redakcijama.

Tu ružnu sliku o starijim kolegama preslikali su oni koji moju ambiciju i želju nisu prepoznali kao sredstvo za manipulaciju i zloupotrebu već kao nešto što treba njegovati, graditi i unaprijeđivati, jer to nije samo u interesu redakcije već u intersu istine, javnosti i opšeg dobra.

Na ovom mjestu ću pomenuti Dragoljuba Duška Vukovića, Mihaila Jovovića, Srdana Kosovića, Darka Bulatovića, Željku Mirković, Olju Nikolić, Tinu Popović, Jelenu Jovanović, Lamiju Alečković i brojne druge kolege koje ne da su samo moj ulazak u ovaj posao učinile što bezbolnijim već su mi dali dodatan vjetar u leđa da što više učim i radim na sebi, kako bih sjutra mogla biti bolja u svom poslu a samim tim bolja za građane i javni interes. Kroz brojne programe Sindikata medija i Intituta za medije, imala sam priliku da se moj prvi korak ka redakciji bude što ljepši a ja spremnija.

Njihova podrška, mentorstvo, pomoć i solidarnost, ne samo urednika i novinara u redakciji čiji sam dio već i iz drugih medija a koji su u meni prepoznali sebe iz mlađih dana i stavili mi se na raspolaganje – veliki su dio razloga iz kojih baš ja danas stojim pred vama i govorim u ime jedne velike, vrijedne i značajne grupe.

Zato sa ovog mjesta imam molbu upravo za starije i iskusnije kolege – Ne odustajete lako od nas. Molim vas da nam upravo vi pružite ruku i budete presudni faktor odlučivanja da ovaj poziv prihvatimo kao svoj. Jer kao što već znate, od novinarstva se lako odustaje, a često je jedan razgvor podrške dovoljan da nas zadrži.

Kada sam mojim urednicima jednom prilikom rekla sve ovo, oni su mi objasnili da je to zapravo dvosmjerna komunikacija. Da i oni od nas uče, da ih podmlađujemo i konstatno napominjemo na suštinu koju su, možda, negdje usput zaboravili.

Sviđa im se, kažu, to što mi ne pristajemo na mnoge strane posla koje su oni prihvatili kao normalne ili svakodnevne. To što tražimo bolje uslove rada, što brinemo o svom privatnom vremenu, društvenom životu i ne dozvoljamo da nas posao uvuče u ambis za koji, u Crnoj Gori, samo mi znamo kakav je. Unosimo nove prakse i prekidamo negativne. Ponekad kažu da brinemo previše o fotografijama, grafici, naslovima, pozicijama i fontu a kada vide kako publika reaguje na to kažu da smo bili u pravu.

U našoj zemlji postoji taj narativ da ukoliko su novinari ili novinarke napadnuti, trpe neku vrstu maltretiranja ili nasilja to znači da su dobri u svom poslu, da kopaju na pravom mjestu i bave se pravim temama. Ono što prepoznajem kod ove genracije mladih novinara jeste da na to ne pristaju, da ne žele da nasilje nose kao token dobro odrađenog posla već se prema njemu ophode baš onako kakvo to nasilje i jeste – neprihatljivo.

Kao token dobro određenog posla želimo da nosimo bolje uslove rada, očuvanje svog mentalnog zdravlja i bolju zaradu jer takođe želimo da razbijemo dobro ustaljenu frazu da je „novinarstvo posao od kojeg se nećemo hleba najesti“.

U skladu sa tim donosimo novi pogled na profesiju, na ulogu društvenih mreža u novinarstvu, širimo dijapazon tema istaživačkog novinarstva. I dok sam nekada mislila da su istraživački novinari samo oni koji prate novac, bave se korupcijom i kriminalom danas sam ponosna što imam priliku da čitam istraživačke tekstove svojih kolega u domenu ljudskih, ženskih i manjinskih prava, obrazovanja, društva, zdrastva… i brojne druge.

Možda zvuči kao da govorim da smo mi nešto najbolje što se desilo crnogorskom novinarstvu. Daleko od toga. Ono što zapravo želim da kažem je da odnos prema nama na početku naše karijere može rezultirati lančanom reakcijom koja će se kasnije zaista pokazati kao jedna od najboljih stvari za našu medijsku scenu. Jer smo baš mi ti koji će taj lanac nastaviti sa onima koji će jednog dana biti „mladi novinari“ a mi „iskusnije kolege“.

Mi nijesmo tu da ikoga zamijenimo, da se bilo kime takmičimo. Ako sam nešto naučila za ovih pet godina koliko sam u novinarstvu, to je ta u njemu ima mjesta za sve. Mi smo tu da učimo, da saznajemo i radimo na sebi. Tu smo da griješimo. Da pogriješimo sto puta. Da ispravimo stvar još toliko puta.

Na tom putu truda i greške, rada i nerada, hrabrosti i kukavičluka tražimo solidarnost i razumijevanje. Tražimo da za nas vi budete ona ruka pomoći koju je vama neko pružio.

Tražimo da sa nama krenete na put koji će prekinuti romantizaiju muke koju donosi novinarski posao. Da sa nama prekinete krug nasilja nad novinarima koji je negdje usput postao sastavni dio našeg posla. Da sa nama novinarstvo podignete na još veći nivo i građanima u najvećoj mjeri damo ono što danas najviše zaslužuju – istinu.

Zauzvrat, mi ćemo se potruditi da nastavimo vaše nasleđe i sve ono što ste počeli. Kao teme i priče, novinarske karijere često djeluju nezavršeno. Ulaganjem u nas, neke priče, karijere, glasovi i pera na neki svojstven način nikada neće morati da budu ugašeni.

Ulaganjem u nas, bićemo ono što ste uvijek mislili da vam je nedostižno i neostvarivo – bolja verzija vas.

(Kolumna je izdvojena iz izlaganja na otvaranju konferencije „Osnaživanje medijskih radnika kroz medijsku pismenost“ koju je Sindikat medija Crne Gore organizovao 25. oktobra 2024. godine.)