Milena (ime izmijenjeno zarad zaštite identiteta), mlada novinarka iz Podgorice, počela je sa velikim entuzijazmom program stručnog osposobljavanja (u daljem tekstu: pripravnički rad) u jednom od većih i poznatijih crnogorskih medija. Radovala se, kako kaže, prilici da uči i doprinosi redakciji, ali već prve nedjelje naišla je na izazove zbog kojih je brzo splasnulo početno oduševljenje.

,,Odmah po dolasku dobila sam administrativne zadatke koji nijesu imali puno veze s novinarstvom – od sređivanja podataka i prenošenja dokumenata do obavljanja osnovnih zadataka za druge kolege. Rečeno mi je da se moram ‘dokazati’, iako mi nije bilo jasno šta to tačno znači i kako ću se, radeći tako beznačajne poslove, ‘dokazati’. U početku sam prihvatala sve što su mi zadavali da radim u nadi da ću ubrzo dobiti priliku da se oprobam u pisanju članaka“, priča Milena.

Međutim, kako su prolazili mjeseci, ona je sve više vremena provodila radeći stvari koje od nje nijesu zahtijevale nikakvu kreativnost. Povrh toga, često je ostajala duže na poslu, a nije dobijala nikakvu dodatnu naknadu. Kada je izrazila zabrinutost svom mentoru, dobila je odgovor da mora biti “zahvalna na prilici“ i da pripravnički rad u Crnoj Gori jednostavno “tako funkcioniše“.

Kako su dani odmicali, Milena se osjećala sve obeshrabrenije i shvatila je da nije jedina u takvoj situaciji. Drugi pripravnici, kolege sa fakulteta, s kojima je razgovarala doživljavali su slične probleme u redakcijama – prekomjeran rad, minimalnu obuku i većina je imala osjećaj da ih koriste za najjednostavnije zadatke kako ne bi morali da zaposle dodatne radnike. Nakon što se program završio, Milena je odlučila da odbije ponudu da ostane da radi za platu od 500 eura.

,,Za taj novac mogu da radim u prodavnici i da me glava ne boli“, kaže ona.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) iz februara 2024. nezaposlenih osoba ima nešto preko 38 hiljada, a od toga je gotovo 20 odsto, oko sedam i po hiljada mladih, odnosno, po važećem Zakonu o mladima iz 2019, osoba od 15 do 30 godina. Njih, po posljednjem Popisu iz 2011 (podaci iz Popisa iz 2023. još nijesu dostupni), ima oko 142 hiljade i oni čine oko 23 odsto stanovništva.

U Strategiji za mlade za period od 2023. do 2027. godine upozorava se da je broj mladih u konstantnom opadanju, a da je najveća stopa nezaposlenosti u grupi od 15 do 24 godine.

Stvarni broj nezaposlenih mladih osoba mnogo je veći, jer nijesu svi prijavljeni na biro. Prema podacima Centra za građansko obrazovanje (CGO) od 2023. godine, skoro 60 odsto mladih, odnosno 84 hiljade nema posao. Oko 40 odsto njih želi da napusti državu.

Zbog ovih alarmantnih podataka o broju nezaposlenih mladih osoba je, između ostalog, i osmišljen program stručnog osposobljavanja, koji u Crnoj Gori postoji od 2013. godine. Program, kojim upravlja Zavod za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) i koji je uveden s ciljem da se smanji visoka nezaposlenost među mladima i da im se pruži praktično iskustvo koje bi im olakšalo snalaženje na tržištu rada, namijenjen je diplomcima srednjih i visokih obrazovnih institucija koji se raspoređuju u kompanije, državne organe, nevladine organizacije i druge organizacije na period od devet mjeseci plaćenog rada. Učesnici primaju mjesečnu stipendiju koju finansira država, a koja iznosi otprilike 50 odsto prosječne plate.

,,Stručno osposobljavanje je vrlo važan segment obrazovnog procesa zato što mladi u obrazovnim ustanovama dobijaju samo formu koju bi bez ovog programa bilo veoma teško upotrijebiti u realnom životu“, kaže Aleksa Markuš, osnivač omladinske nevladine organizacije (NVO) Mreža za sveopšti napredak, koja ima za cilj poboljšanje života na svim poljima.

Prema njegovim riječima, osobe koje se u NVO koju je osnovao jave da rade kao pripravnici/volonteri ili učesnici nekog programa najčešće imaju barijeru sa tumačenjem pravnih akata i razumijevanjem procedura i propisa.

,,Uvijek ima mjesta za napredak, ali smatram da je trenutni program funkcionalan i održiv. Jedino bih tražio da se poštuju standardi u pogledu sprječavanja zloupotrebe i izrabljivanja pripravnika”, ističe Markuš i navodi da često ni mlade osobe, tj. pripravnici i pripravnice nemaju baš mnogo motivacije za rad.

Program je od svog osnivanja imao značajan broj prijava. U prvim godinama pružio je prijeko potrebnu priliku za zaposlenje, jer se Crna Gora suočavala s visokom nezaposlenošću i ograničenim mogućnostima za sticanje iskustva među mladima. Takođe je pomogao u stvaranju veza između učesnika i potencijalnih budućih poslodavaca.

Međutim, mnogi nakon završetka programa nijesu dobili stalne poslove. Među njima su i mladi novinari i novinarke. U takvoj situaciji našao se Marko (ime izmijenjeno zarad zaštite identiteta) koji je radio kao novinar na jednom portalu. Nakon višegodišnjeg studiranja, dobio je priliku da zasluži svoje mjesto u redakciji.

,,Prvi dan bio je pun iščekivanja, kolege su mi izgledale kao iskusni profesionalci od kojih ću mnogo naučiti. Trudio sam se, govorio sebi da je to samo početak i da ću s vremenom dobiti priliku da pokažem svoj potencijal. Svi u firmi su me hvalili, govorili su kako im unosim pozitivnu novu energiju. Bio sam posvećen, dolazio rano, ostajao i duže nego sam morao, davao ideje za projekte“, sjeća se on.

Nekoliko nedjelja pred kraj programa, Marko se, pun optimizma, sastao sa glavnim urednikom i očekivao je ponudu za stalno zaposlenje. Umjesto toga, dobio je hladan tuš: ,,’Firma trenutno nema prostora za još jednu stalnu poziciju’, bilo je sve što mi je rečeno. Bio sam zbunjen, sve vrijeme su mi govorili kako da sam se odlično snašao i uklopio, ali očigledno je da su me gledali kao privremeno pojačanje – nekog ko će obaviti neophodan posao, bez stvarne namjere da me zadrže“.

Marko je napustio redakciju razočaran, pitajući se da li je devet mjeseci svog truda i posvećenosti uopšte imalo smisla. Njegova priča nije usamljen slučaj – mnogi mladi u Crnoj Gori prolaze kroz program stručnog osposobljavanja s nadom da će dobiti stalni posao, ali često ne dobiju priliku za pravi profesionalni razvoj, već služe samo kao “jeftina radna snaga“.

Obratili smo se aktuelnom ministru sporta i mladih Dragoslavu Šćekiću i uputili niz pitanja koja su se ticala efikasnosti programa stručnog osposobljavanja – između ostalog, šta bi sve moglo i trebalo da se promijeni, kao i kako iz tog Vladinog resora vide izazove sa kojima se mladi na ovom programu suočavaju. Ni poslije dužeg čekanja nijesmo dobili odgovore.

Mediji (ni)jesu poželjni poslodavci

Prema podacima Uprave za statistiku MONSTAT u 2022. u medijima je radilo 1556 osoba, dok podaci iz istraživanja “Socio-ekonomski položaj medijskih radnika u Crnoj Gori“, koje je u junu 2023. godine objavio Sindikat medija Crne Gore (SMCG), a koji su dobijeni analizom poslovanja medija, pokazuju da je u crnogorskim medijima te iste 2022. radilo 1939 ljudi. Prema istom istraživanju SMCG-a, samo iz 2021. godine, čak 79 odsto novinara i novinarki radi prekovremeno, a 69 odsto nikada nije plaćeno za taj rad. Čak 86 odsto novinara, prema ovom istraživanju, osjeća se materijalno ugroženo, pa zato i sve više njih napušta profesiju. Podaci SMCG-a iz 2023. pokazuju i da više od polovine zaposlenih u medijima, oko 62 odsto, prima platu koja je ispod državnog prosjeka, dok četvrtina prima platu koja je na nivou ili ispod minimalne zarade u Crnoj Gori.

Najgori položaj imaju zaposleni na portalima, kojih u Crnoj Gori ima na stotine, od čega je samo oko 200 registrovano. Mladi, među kojima su i oni koji dolaze da obavljaju stručno osposobljavanje, najčešće rade na portalima i često dobijaju da obave samo tehnički dio posla – da novinarski tekst unesu u program i objave na sajt.

S obzirom na ove podatke o radnim uslovima novinara u Crnoj Gori, razumljivo je onda zašto su mladi studenti novinarstva sve više privučeni PR-u i marketingu umjesto radu u redakcijama. Visoki procenat prekovremenog rada bez nadoknade, niske plate i osjećaj finansijske nestabilnosti podstiču mnoge na polja koja nude veću sigurnost, a PR i marketing ne samo da često pružaju stabilnije radno vrijeme, već nude i bolju platu i ravnotežu između posla i privatnog života.

,,Ubrzo sam shvatio da neću daleko dogurati ako ostanem u novinarstvu. Zato sam se otvorio ka drugim mogućnostima i pronašao se u marketingu. Sada radim u jednoj agenciji, imam dobru platu i zadovoljan sam. Novinarstvo je moja prva ljubav, ali se samo od ljubavi ne može živjeti“, kaže još Marko.

Ima, naravno, i onih koji imaju pozitivna iskustva sa pripravničkim radom.

Photo: Pixabay

,,Program stručnog osposobljavanja sam obavila na Televiziji Crne Gore, bila sam u redakciji jutarnjeg programa, gdje sam radila kao reporterka. Snimala sam priloge za jutarnji program, ponekad i za dnevnik i imala uživo uključenja u emisiju ‘Dobro jutro Crna Goro’. Mogu da kažem da to iskustvo zaista mnogo vrijedi, pored toga što sam puno naučila, izgradila sam mrežu kontakata, koja će mi služiti dok god se budem bavila novinarstvom“, kaže Kristina Radović.

Prema njenim riječima, televizija je izuzetno zahtjevna i puno se radi. ,,Ipak je sjajan osjećaj kada na kraju dana vidiš produkt svog rada. Puno mi je značila podrška kolega, najviše urednika redakcije jutarnjeg programa, on nam je bio najveća podrška, pored njega od velikog značaja su bile i kolege koje već godinama rade na televiziji. Njihovi savjeti su bili zlata vrijedni. Učestvovala sam i u posebnoj emisiji koja se emituje ljeti ‘Volim ljeto’, to je bila zahtjevnija varijanta, sedam dana smo u jednom gradu na primorju, imamo svako jutro po tri ili četiri uključenja, pa snimamo priloge. Sve u svemu – zahtjevno, ali prelijepo iskustvo“, navodi Radović, koja je i nakon programa nastavila da se bavi novinarstvom.

Nepoznat uticaj stručnog osposobljavanja

Do sada nije bilo adekvatnih, temeljnih istraživanja o tome kakav je stvaran uticaj programa stručnog osposobljavanja osoba sa stečenim visokim obrazovanjem, pa tako ne možemo pouzdano znati koliko on pomaže mladim novinarima i novinarkama.  Jedino onlajn dostupno istraživanje koje se time bavilo, “Procjena uticaja Programa stručnog osposobljavanja lica sa stečenim visokim obrazovanjem“ koje je 2022. objavila Međunarodna organizacija rada (ILO) Ujedinjenih nacija (UN), obuhvatilo je korisnike programa iz 2013. i 2016. godine, pa je izvršena uporedba tih podataka sa onima koji u programu nijesu učestvovali, odnosno sa kontrolnom grupom sastavljenom od diplomaca iz 2011. godine.

,,Program stručnog osposobljavanja sprovodi se gotovo 10 godina, zahtijeva značajne finansijske resurse (0,2-0,3 odsto BDP-a), pruža radno iskustvo i obuku na radnom mjestu većini lica sa stečenim visokim obrazovanjem u Crnoj Gori, ali istovremeno odlaže njihov ulazak na nezaštićeno tržište rada za još jednu godinu. Naša evaluacija jasno je pokazala, primjenom tri različita naučna pristupa u ocjeni neto uticaja, da ne postoje direktne dobiti od programa stručnog osposobljavanja u smislu glavnih ishoda na tržištu rada. Drugim riječima, sva poboljšanja situacije na tržištu rada za lica sa stečenim visokim obrazovanjem tokom posmatranog perioda treba pripisati drugim faktorima”, navodi se u ovom istraživanju.

Iako program stručnog osposobljavanja u Crnoj Gori za mlade novinare i novinarke često nosi sa sobom razne izazove, iskustva poput onog koje je imala Kristina Radović, pokazuju da, uz adekvatan pristup poslodavaca, mladi mogu makar steći vrijedno i primjenjivo znanje.

Ipak, kako se lijepo i upozorava u istraživanju ILO-a iz 2022. – program bi trebalo modernizovati i mijenjati. ,,Naša preporuka je da 2022. bude posljednja godina ovog programa u njegovom sadašnjem obliku, pri čemu bi služio korisnoj svrsi ublažavanja efekata krize izazvane pandemijom COVID-19 na teško pogođenu omladinsku populaciju“, piše u ovom istraživanju.

Vlasti očigledno imaju druge prioritete – mlade osobe, pa tako i novinari i novinarke, i njihovi realni problemi i potrebe nikako da dođu na red, jer do osavremenjavanja programa još nije došlo, niti se ono nazire.